DODIK U MLADOSTI LUMPOVAO SA TOMOM ZDRAVKOVIĆEM „U životu se nisam toliko napio!“

N. R./ALOONLINE.BA | Vijesti ∙ 10.11.21 12:37 ∙ 0

Banjalučanin Živko Dodik ispričao je ekskluzivno za „Aloonline.ba“ kako je imao privilegiju da lumpuje sa velikim Tomom Zdravkovićem!

FOTO/PRINTSCREEN

Utopljen u patnju, zaljubljen u pjesmu, zarobljen u kafani, vječno živ u nama – Toma Zdravković. Čovjek uz kojeg se i plače i slavi, neprevaziđeni boem čijim pjesmama smo dižući ruke ili lomeći čaše trčali u zagrljaj, legenda koja nam je pomogla da prežalimo barem jednu ljubav…

Njegova životna priča, koja nikog nije ostavila ravnodušnim, nedavno je ovjekovječena i na filmu. U cijelom regionu se za „Tomu“ traži ulaznica više, ali njegov život je prebogat i poseban da bismo ga sagledali samo iz perspektive filmskog platna.

Da bi se Toma Zdravković doživio, mora se slušati i njegova muzika koja nosi duboku i široku emociju.

Mi smo odlučili da napravimo korak dalje te da pronađemo ljude koji su Tomu poznavali u stvarnom životu. Banjalučanin Živko Dodik ispričao je ekskluzivno za „Aloonline.ba“ kako je imao privilegiju da lumpuje sa velikim Tomom Zdravkovićem!

– Sa firmom sam 1984. godine bio na Festivalu mimoze u Herceg Novom, a Toma je tada boravio u Igalu. Došao je na fizikalnu terapiju u Institut dr Simo Milošević, jer je imao problema sa kičmom. Bilo je kišno vrijeme, pitali smo konobara da nam predloži neku kafanu u kojoj svira muzika, a on nas je uputio u motel „Vinogradi“ u kojem pjeva Toma Zdravković. Kad smo to čuli, ma uletjeli smo u autobus koliko nas je moglo stati. Dolazimo u motel, a tamo čovjek na čovjeku. Toma je do 12 sati svirao sa orkestrom „Južni vetar“, nakon čega smo moj jako dobar prijatelj Milan Anđić i ja sišli u bar da popijemo po još koju. I mi se tako nalaktili na šank, kad u jednom momentu neko mi prilazi i govori: Izvinite, je l’ slobodno ovdje? Pogledam u Milana, a on sav izbezumljen šapće: Toma, Tomaa. S obzirom na to da sam malo popio (smijeh) čudim se što ovaj mlati rukama, okrenem se kad ispred mene Toma Zdravković! – počinje priču za „Aloonline.ba“ Živko Dodik.

– O, otkud vi gospodine Ćirica – kažem ja njemu jer je tumačio taj lik u seriji „Doktorica sa sela“, a on se odvali smijati. Anđić me i dalje pogubljeno gurka i kroz zube kaže: Nemoj, Žika, zezati čovjeka“.

Jednu po jednu, sjedne Toma s nama i odmah pita šta čemo popiti. I tako smo dva sata pili. U jednom momentu, odoše konobari da spavaju. Pitaju oni Tomu, želi li da mu ostave ključeve od šanka, a on će njima: Ma neću, ostavite vi meni samo viskija, štoka. I tako smo nastavili piti… U životu se nisam toliko napio! Sjećam se, stoji njegova kaseta, a on kaže: Daj više dosta i ovog, ima li šta pametnije da slušamo?! Pa obori sa kafe aparata stotine šaljice i tanjirića. Sutradan, dolazim u bar, a on zatvoren. Uđem unutra, a stakla toliko da ga konj ne bi pregazio do koljena. Toma je to sve polupao. Tako smo se upoznali i tri dana smo, čim Toma završi sa nastupom, nas tojica odlazili u bar – kaže Dodik.

Priča o odnosu Tome Zdravkovića i Silvane Armenulić je centralni motiv filma. Silvana je predstavljena kao Tomina neuzvraćena ljubav, emocija kojoj se uvijek vraćao ali i zbog koje se odao porocima. Međutim, Dodik nam je rekao da mu je Toma ispričao drugačiju priču.

– Toma nije volio pričati o sebi, ali ja sam ga kad smo se malo bolje upoznali odmah pitao za Silvanu Armenulić. Ona je tad bila pojam i stalno se svašta nagađalo o njihovom odnosu pa me to zaista interesovalo. Rekao mi je kratko: Imao sam usrano i teško djetinjstvo. Radio sam najteže poslove, tovario konjska kola, nadničio u šumi, radio za porciju graha, smrzavao se na željezničkoj stanici čekajući da nekome odnesem kofer. Tako sam i upoznao Silvanu Armenulić. Najveća zabluda je bio moj odnos sa njom. Volio sam je kao sestru, a svi su mislili da smo bili u vezi. Bio sam gladan, otuđen, zaboravljen, cvokotao sam kao ledena kocka kada me je srela. Kao dijete me uvela u kafanu, osušio sam se uz peć bubnjaru, pojeo dvije porcije graha i onda sam rekao: Tomo, ti si novi čovjek! Odvela me u kafanu „Radan“ u Leskovcu i kazala da mi dozvole da otpjevam dvije pjesme. I tako je sve počelo. Silvana je bila moj najveći prijatelj koji se nije libio da bilo šta uradi za mene i da mi pomogne. Bila je tu za mene do zadnjega dana, a i ja za nju. Ona je bila jako dobra i neposredna osoba, a ne arogantna i prepotentna. Mogao sam da joj se izjadam o najtežim trenucima u životu i obratno. Spomenuo mi je i da je ona imala jako težak život sa Radmilom Armenulić koji ju je tukao, progonio i maltletirao – ispričao je Dodik šta mu je govorio Zdravković.

Koliko je taj vikend u Crnoj Gori iznjedrio slučajno a lijepo i posebno drugarstvo govori i činjenica da je Toma odlučio da dođe u Omarsku nedaleko od Banjaluke i nastupa u restoranu „Trias“.

– Prijatelj Milan kojeg sam spomenuo na početku, imao je restoran u Omarskoj. Kaže on Tomi jedne noći: Ja imam kafanu, ajde dođi kod mene i pjevaj! Toma mu ništa nije odmah obećao ali je ipak 1985. godine za 8. mart došao i posjećivao je „Trias“ svake godine do pred rat. Volio je da dolazi kod nas a i bio je obožavan ovdje. Ljudi su posljednju paru iz džepa vadili na njegovim nastupima, bili su hipnotisani muzikom i emocijom koju Toma prenosi kroz pjesmu. Švrljao je i po Banjaluci, najčešće smo bili u hotelu Bosna. Ono što je bilo specifično za njega je to da nije htio ništa ugovoreno, nikakvu obavezu. Recimo, njemu nisi mogao reći, vidimo se sutra u 14 sati na kafi. Imao je svoj red, odnosno nered, koji nikome nije dao da mu poremeti. Ništa predviđeno, isplanirano, sve slučajno pa kako se desi. Nebitno da li bilo dobro ili ne, desilo se. I nikad prije 12-13 časova nije ustajao jer je do kasno pjevao – rekao je Dodik.

Danka, Branka, Sanja, Jelena, Ljiljana, Nada… Kada je u pitanju život Tome Zdravkovića, pored kafane i pjesme, suština njegov života su bile i žene, neiscrpno grotlo inspiracije.

– Sjećam se da mi je jednom rekao: Najviše sam tekstova, Žika, pisao iz duše, patnje, boli, teškog života. Sjedim u kafani, iznerviraju me, a ja kažem konobaru da mi donese bločić i napišem pjesmu. Ispričao mi je kako je napisao pjesmu „Kiša je padala“. Neka djevojka iz Zrenjanina bila je luda za njim ali on nije mario. Jednom prilikom, dok je bio u Zrenjaninu, sjetio se nje i ode joj do stana. Tada ju je pitao da odu na piće ako ima vremena, na šta mu je ona odgovorila: Žao mi je, švaleru, kasniš. Da te upoznam sa mojim mužem. Kaže da se tad osjećao kao da ga je neko polilo vrelom vodom. Sjeo je u autobus i plakao kao dijete. Jednom sam Tomi rekao da mu nije lako od toliko djevojaka koje otkidaju za njim na šta je on kazao: Ma, da nemam ovoliku nosinu, ne bih se mogao braniti! Vazda se šalio na svoj račun. Upoznao sam mu i ženu, ne sjećam se koja mu je to supruga bila po redu. Plavuša, bogovska! Kaže on meni: Šta si zinuo, majmune. Pa to mi je žena – naveo je kroz smijeh Dodik.

Toma je svoju tugu liječio i u kocki.

– Ispričao mi je kako je prvi put otišao u Njemačku na turneju. Kaže, ja sam, Žika, velika bitanga. Odem prvi put u Njemačku, jedva izganjamo turneju Silvana, Tozovac, Lepa Lukić i ja. Zaradili smo tad dosta novca, a ja naveče odmah odem u kazino da kockam. Dobijem duplo novca koliko sam zaradio. Ono troje napali na mene da se vratimo kući, govore mi da ću sve prokockati i izgubiti. Ma ne i ne, kažem im da hoću još malo da prošvrljam ovdje u Njemačkoj. Treće veče poslije njihovog odlaska, izgubio sam sve, konobari su mi dali novac za kartu.

Našem sagovorniku u sjećanje se urezala rečenica koju mu je Toma rekao: Živim od danas do sutra. To je, kako kaže, bio Tomin moto.

– Toma Zdravković je jedan neponovljiv i nestvarno dobar čovjek. Neviđeni boem. Unikatan. Najviše je bio tuđi, a najmanje svoj, za društvo je dao sve, a o sebi nije vodio računa. Za njega je novac bio imaginacija, nužno zlo. Govorio je: Živim za dušu, pare su mi običan bezvrijedan papir. Doći će odnekud, pjevaću, napraviću tezgu. Kad upozna nekog i ako mu „legne“, bio je spreman da potroši s njim zadnji dinar koji ima, ma i cipele pa da izađe bos. Njega je bilo teško shvatiti koliko god si pokušavao. Ali ipak, bio je toliko opušten i jednostavan čovjek koji nije patio od malograđanskih kompleksa i etiketiranja ljudi. Bio je svoj, svojeglav i nije volio neku preveliku komunikaciju. To je jedan neshvaćen čovjek. Čovjek koji je živio svaki dan drugačije, kod njega nikad ništa nije kopirano. Svaki dan je bio novi život, nova emocija. Od njega se obijalo šta ko misli i kaže o njemu. Bilo mu je bitno dobro društvo, zabava, pjesma, kocka. Ljudi kao on se rađaju jednom u sto godina i više – istakao je Dodik.

Sa iskrenom sjetom zbog jedne lijepe mladosti, Dodik je razgovor završio rečenicom: Počelo je sa šalom a pretvorilo se u jedno iskreno prijateljstvo.

-Ne pričam ljudima o našem susretu. Ispričao sam ovo svojoj djeci i sada tebi. To su lijepi dani moje mladosti i nekog bivšeg života. Toma Zdravković je bio jedan prestvaran i realan čovjek. Ovi snobovi sad koji su se dočepali bogatstva, Toma da je živ, nikad se ne bi pojavio ni blizu njih. Stava sam da svaki umjetnik voli da nastupa, smisao njegovog života je da radi ono što voli, ali to kod Tome nije bilo pod svaku cijenu. Recimo, znao je ako se danas zarakija da neće večeras pjevati. Pjevao je, uživao u pjesmi i radio ono što voli kad hoće i gdje hoće, nikad mu niko nije mogao nešto nametnuti. Ponašao se kao drincer obični, pričao je u žargonima i psovkama: Ajde, je*o te brat, nemoj me je*avat.. O sebi je uvijek govorio: Daj, onaj se*onja, pustite ga, smara, ima li neko bolji. Uvijek se sprdao na svoj račun – zaključio je Dodik.

Film „Toma“ će odgledati zbog supruge iako mu je to teret, jer kako kaže, koliko god film da je dobar, ne može prikazati ono što je on lično doživio u poznatstvu sa Tomom.

Pridružite se našoj Viber zajednici