SPORTSKI VREMEPLOV: Vječna Zidanova sjenka i profesor fudbala!
Foto: PurePeople
Uprkos činjenici da je francuski fudbal krajem prošlog vijeka i na ulasku u novi milenijum uživao u periodu gotovo neviđenog uspjeha, ime Erika Karijea teško da bi se moglo naći na umu i jeziku i onih najzagriženijih fanatika.
U periodu od 1998. do 2004. godine, ovaj omaleni kreativac osvojio je četiri naslova prvaka Francuske, dva puta Kup države i dva puta superkup.
Nevjerovatna mješavina pažljivog dodavanja i hektičnog tempa koji nije padao. Pomogao je Nantu da se prisjeti slavnih vremena prije nego što je započeo Lionov niz od sedam uzastopnih naslova prvaka.
Ipak, uprkos svim svojim talentima, Karije je često ostao živjeti u sjenci Zinedina Zidana i njegovih podviga sa Juventusom i Real Madridom. Dok se jedan smatra jednim od najvećih fudbalera koji su ikada pikali „bubamaru“, drugi će za većinu biti samo fusnota u istoriji najvažnije sporedne stvari na svijetu.
Ali to ne bi trebalo biti tako. Kasnocvjetajući, Karije je odrastao u idiličnoj komuni Lebulin u jugozapadnoj Francuskoj i pridružio se juniorskom timu lokalne ekipe „CS Auscitainslender“, ali zbog njegove vitke građe i ne pretjerano pozamašne visine mnogi su ga odbacili kao previše fizički ograničenog.
Možda mu je nedostajala prisutnost kao kod Zidana, koji je kao mladić bio dovoljno impozantan da ga Kaen zgrabi na prvu, Erikova inteligencija je zablistala na terenu. Odličan učenik koji bi se vratio na karijeru profesora matematike da nije uspio kao fudbaler. Njegovo brzo razmišljanje o lopti i pogled na posljednji pas su doprinijeli velikom uspjehu.
Kako se gradila karijera Erika Karijea
Otprilike u isto vrijeme kada je Zidan krenuo sa Bordoom da lomi protivnike, Karije je žonglirao sa studijskim programom i igrao fudbal za lokalni „Auch FC“. Prekretnica je nastupila nakon što je dobio mjesto na Univerzitetu u Tuluzu.
Željan da nastavi igrati fudbal, Erik je tražio sportske prilike bliže svojoj novoj kući u ružičastom gradu i na kraju ga je pronašao u ekipi Murea. S velikom aplombom je uzeo na sebe igru i navalu francuskog trećeligaša, a njegov napadački talent ubrzo je zapeo za oko menadžeru Nanta, Rajnaldu Denijeu.
Denijeu, treneru koji je zaslužan za otkrivanje igrača poput Didijea Dešama i Marsela Desaija, se svidjelo ono što je vidio i potpisao je Karijea na ljeto 1996. godine.
Do tada je Zidan, koji se pojavio na evropskoj pozornici sa Bordoom, postigao veliki uspjeh sa Juventusom, gdje je osvojio više naslova u Seriji A i dvije godine zaredom stigao do finala Lige šampiona.
Juve je pobijedio Nant u polufinalu Kupa UEFA u sezoni prije „Zizua“ i Erika, ali dok su „Bjankoneri“ išli iz odličnog ka savršenom, francuski „Kanarinci“ su se borili da dostignu zlatne visine.
Popularno nazvan „Profesor“ se na početku borio da napravi iskorak u Ligi 1, sa sveprisutnim problemima sa kondicijom zbog kojih je veći dio sezone 1996/97 proveo učeći svoj zanat daleko od prve ekipe, dok se sezona 1997/98 pokazala kao tranzicijska za Nant, koji je završio na 11. mjestu.
Denije je ipak čekao obećavajućeg klinca, olakšavši Karijeu život u prvom timu sa pristupom koji se na kraju isplatio Nantu koji je osvojio uzastopno Kup Francuske 1999. i 2000. godine.
U sezoni 1999/2000, Denije odlazi u potragu za napadačem koji će izvući najbolje iz „Profesora“. Neko ko je jednako vješt u posljednjem dodiru kao i da ih prosljeđuje svojim saigračima.
Na kraju se odlučio za Viorela Moldovana, rumunskog teškog sidraša koji je bio sjajan sa prethodnim klubom Fenerbahčeom i koji će se pokazati kao „meta čovjek“ Nanta i savršen špic za Karijeove napadačke bravure i lepršav talenat.
2001. je bila godina kada su se uloge zamijenile. Dok je Zidan igrao svoju vjerovatno najgoru sezonu u Juventusu, Karije je letio u zvijezde fudbalskog neba. Polufinale u Kupu Francuske i Liga kupu, Nant je takođe stigao do četvrtfinala Kupa UEFA, usko izgubivši od Porta.
Njihove najbolje predstave bile su rezervisane za Ligu 1, sa Nantom koji je pobijedio u posljednjih osam utakmica sezone i okrunio se titulu prvaka države.
Potpisan za samo 5.5 miliona funti, Moldovan je više nego opravdao svoj transfer sa 11 ligaških golova i 22 u svim takmičenjima.
Međutim, Karije je nedvojbeno bio zvijezda te generacije. Postigao je pet golova i upisao 12 asistencija na svom putu do nagrade za najboljeg igrača sezone, nagrade izgrađene na njegovom dinamičnom partnerstvu sa Rumunom.
– Njega (Moldovana) bilo je lako pronaći u šesnaestercu i dobro je razumio moju igru. Morao sam se osloniti na napadača kojem bih poslao loptu prije nego što je stigao biti ispred protivničke odbrane – prisjećao se Erik kasnije.
Dok je Moldovan postigao najveći dio golova, upravo je „Profesorova“ energija i sposobnost da napadne i poveže igru u ritmu često pravila razliku. On je bio taj koji je gurao tim naprijed, gradio i nerijetko dovršavao napadačke sekvence.
Poput Zidana, Karije je takođe imao tu urođenu sposobnost razmišljanja korak ispred svojih protivnika. U drugom primjeru, iz utakmice protiv Bordoa, izveo je gotovo nemoguć potez, primio je loptu u brzini leđima okrenut protivničkom golu, okrenuo se i jednim tečnim pokretom zabio ispod golmana koji se naprosto našao u neobranom grožđu.
Početak reprezentativne karijere
Erik je konačno izašao iz Zidaneove sjenke i svijetu fudbala pokazao kakav talenat čuči u francuskoj ligi. U ljeto 2001. francuski selektor Rožer Lemer pozvao je Karijea da igra Kup konfederacija.
Gledano kao neko zagrijavanje za Svjetsko prvenstvo, Zidan se odlučio ne igrati na Kupu konfederacija nakon zahtjevne ligaške sezone. Karije je dobio priliku zamijeniti ga u njegovoj odsutnosti i zatražiti mjesto u ekipi za Svjetsko prvenstvo.
Dobivši dres sa brojem „10“ kao dio eksperimentalne ekipe, Erik je maksimalno iskoristio svoju priliku da konačno nadmaši Zidana, postigao je dva gola i pružio dvije asistencije u tri utakmice grupne faze.
Iako se Karijeov doprinos naporima Francuske u kasnijim fazama Kupa konfederacija pokazao manje odlučujućim, on je ipak odnio kući Zlatnu kopačku turnira, koju je podijelio sa Roberom Piresom, za najviše golova i asistencija.
Naravno, nije nužno trebao zamijeniti Zinedina u prvoj postavi „Galskih pijetlova“, ali je sigurno opravdao ozbiljno razmatranje da bude uključen u Lemerovu ekipu od 23 igrača koja će otići u Japan i Južnu Koreju godinu dana kasnije.
Transfer u redove Olimpik Liona
Dolazimo do perioda njegove karijere koji je bolje poznat svima. To ljeto je bilo jedno od preokreta za Karijea i Zidana. Prvi se pridružio Lionu u iznenađujućem ugovoru vrijednom 10.5 miliona funti, dok je drugi prešao u Real Madrid u rekordnom transferu od 46.2 miliona funti.
„Profesorov“ potez je smatran spornijim, zbog ljutnje navijača Nanta, a stručnjaci su ispitivali motivaciju napuštanja prvaka Lige 1 za mjesto u drugoplasiranom Lionu, klubu koji do tada nikada nije osvojio naslov u cijeloj svojoj istoriji. Karije je to vidio drugačije.
– Čekao sam da se dogovor postigne cijelo ljeto. Ostaviti prvaka zbog drugoplasiranog tima nije bio pad za mene. Lion je tada bio najregularniji i najambiciozniji klub u francuskom prvenstvu – rekao je Karije jednom prilikom.
Ovaj transfer je došao sa jedinstvenim skupom pritisaka, ali dva najbolja francuska kreativca će odgovoriti tom izazovu.
Učinkovito kombinujući svoju magiju sa brazilskim napadačem Sonijem Andersonom, Erik je pomogao Lionu da okonča njihovo dugo čekanje na naslov prvaka, došavši do krune dramatičnom pobjedom od 3:1 nad Lensom posljednjeg dana sezone.
Tim trijumfom „Lavova“ počeo je period dominacije u kojem će Lion osvojiti sedam uzastopnih titula, čarolija koja možda ne bi bila moguća bez Karijeovog uticaja.
Zidan je naravno bio bolji, zauzevši naslovne stranice pod sjajem reflektora nakon što je postigao spektakularni pobjednički gol u pobjedi 2:1 nad Bajerom iz Leverkusena u finalu Lige šampiona 2002. godine.
Karije je krenuo u ljeto 2002. godine i dalje optimističan u pogledu svojih šansi za odlazak na Svjetsko prvenstvo sa Francuskom. Međutim, kada je objavljen spisak Lemerove ekipe, njegovo ime je bilo najzapaženiji propust.
Uprkos tome što je bio daleko najbolji igrač Lige 1 u posljednjih 18 mjeseci i impresionirao kao Zidanov zamjenik na Kupu konfederacija, za 29-godišnjaka nije bilo mjesta.
Ono što je učinilo tu odluku još više zbunjujućom bila su imena igrača koje je Lemer izabrao umjesto njega: Alan Bogosijan, Juri Đorkaef i Johan Miku.
Ne bi bilo važno da je Zidan igrao, Miku je trebao služiti samo kao plan B. U trenutku kada je povreda bedra izbacila „Zizua“ iz prve dvije utakmice u grupi sa Senegalom i Urugvajem, sredina „Trikolora“ je ostala otkrivena i fudbalski rečeno, gola.
Prvo su se Đorkaef, a potom i Miku borili da popune prazninu, ostavljajući Francusku u potrebi za pobjedom protiv Danske u posljednjoj utakmici grupe, a oslanjajući se na polusposobnog Zidana da ih spasi, izgubili su 2:0.
Iako je Zidan ostao u Real Madridu do kraja svoje karijere, nikad niko u francuskom fudbalu nije bio tako dobar kao onaj mršavi pobjednik domaćeg prvenstva i nekoliko kupova u zemlji vina i vječne ljubavi.
Bilo bi netačno sugerisati da je Karije propao nakon što je pokleknuo pred Svjetskim prvenstvom, on sigurno nikada više nije dostigao iste visine.
Žak Santini, menadžer koji ga je potpisao za Lion, otišao je istog ljeta kako bi preuzeo upražnjeno mjesto na klupi slekcije Francuske. Za „Profesora“ su uslijedila još dva naslova prvaka Francuske pod vođstvom novog menadžera, Pola Le Gvena, ali Karije se sve više koristio kao igrač sa klupe, a Mikael Esijen je uveden kao dugoročna zamjena u ljeto 2003. godine.
Iako je Erik zaradio još nekoliko nastupa pod Santinijem, nije imao potpuno isti holivudski završetak kao Zidan. Do početka Svjetskog prvenstva 2006. pridružio se Lensu, klubu u padu i timu sa kojim će na kraju doživjeti gorčinu ispadanja iz lige, 2008. godine.
Karijeru je završio u Dižonu, na kraju podigavši vinograd u regiji i uživajući u zasluženoj penziji. Bar na neko vrijeme. Karijeova inteligencija i pogled na aspekte ove prekrasne igre, koji se sada češće primjećuju kako radi kao stručnjak na francuskoj televiziji, još uvijek blistaju.
Za trenutak se sjetite mršavog momka, koji je bar za jedan trenutak mogao ponosno i s pravom reći da ni Zidan nije bio bolji od njega. Magija u pokretu, pas koji je imao oči, čitanje igre i pregled kretanja saigrača na kojem bi mu pozavidjeli svi i u svakom trenutku. Od visina fudbala, do mira i spokoja u vinariji, za velikog fudbalskog džentlmena, Erika „Profesora“ Karijea.
Možda vas zanima
Sport
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
