Upravo u tom svijetu odrastao je i Boris Latinović, dugogodišnji kolekcionar čija priča danas predstavlja svojevrsnu arhivu jednog vremena.

Danas njegova kolekcija broji više od 350 različitih albuma, a gotovo svi najveći fudbalski albumi sa svjetskih i evropskih prvenstava kompletirani su do posljednje sličice.

Međutim, u svijetu kolekcionarstva nije važna samo rijetkost albuma, već i njegovo stanje. Kako objašnjava Latinović, upravo očuvanost često igra ključnu ulogu kada je riječ o vrijednosti pojedinih primjeraka.

"Popunjenost im diže cijenu. Ako su komplet popunjeni to je najbolje. Jedino ako imaš kompletan set sličica i prazan album, e to je još bolje. Osim toga, jako je bitno da su u što je moguće boljem stanju. To čuveno tzv. Mint stanje je kad je album doslovno bez packe i jako je teško ga takvog održavati godinama/decenijama."

Dodaje i da čak i sitnice mogu uticati na vrijednost albuma među kolekcionarima.

"Smanjuje svako pisanje po ili u albumu, nebitno da li su u pitanju rezultati, ime ili šta god. I svaka vrsta oštećenosti albuma. Pohabanost, da je malo pocijepan, ne daj Bože zalijepljen selotejpom itd", ističe Latinović.

I dok mnogi smatraju da su današnji albumi postali preobimni i zahtjevni za popunjavanje, Latinović na novu 'Paninijevu' eru gleda potpuno drugačije.

Najnoviji album za Mundijal 2026, najveći u istoriji Paninija, sa čak 980 sličica i 48 reprezentacija, za njega nije predstavljao teret, već novi izazov i razlog za uzbuđenje.

"Jedva sam (do)čekao. Ali sam znao da ću morati napraviti presedan i konačno popustiti i kupiti album sa tvrdim koricama, mada sam do prije par godina rekao da to nikada neću uraditi. Uradio sam to prvenstveno zbog obimnosti albuma."

Kako kaže, upravo su "Panini" albumi sa svjetskih prvenstava oduvijek imali posebno mjesto među kolekcionarima.

"Era Paninija i Mundijala je nešto jako posebno. Uvijek su njihovi mundijalski albumi bili na najvišoj cijeni u odnosu na ostale kada je u pitanju kolekcionarstvo, to se nikada nije dovodilo u pitanje."

Dodaje da je skupljanje takvih albuma kroz godine postalo mnogo više od običnog hobija.

"Prosto je stvar prestiža i brenda skupljati mundijalske albume", ističe on.

I danas, nakon više od tri decenije kolekcionarstva, određene navike ostale su iste. Kesice se i dalje pažljivo otvaraju, sličice lijepe bez žurbe, a čitav proces ima posebnu vrijednost.

"Otvaranje i lijepljenje obavljam kao pravi dobro poznati ritual u kojem i dalje uspijevam da uživam."

Priča Borisa Latinovića sa "Panini" albumima počela je još tokom Mundijala u Italiji 1990. godine, uz album koji i danas važi za jedan od najpoznatijih na ovim prostorima.

"Sve je počelo sa Mundijalom u Italiji 1990. godine i ispostavit će se kultnim, možda i najpoznatijim albumom na našim prostorima ‘Italija ’90’. Apsolutno sva djeca u mom okruženju su u potpunoj euforičnosti sakupljala taj album i bilo je neminovno da i ja ‘pokleknem’", rekao je Latinović za “Nezavisne novine”.

U svijetu današnjeg digitalnog kolekcionarstva, instant kupovine i brzog zadovoljenja želja, njegove priče zvuče gotovo nestvarno.

Punih dvadeset godina čekao je da kompletira album "USA '94", a sličice su mu nekada stizale iz Gibraltara, Malte, pa čak i Brazila, zahvaljujući razmjenama sa kolekcionarima širom svijeta preko kojekakvih sajtova koji su služili isključivo tome.

Prva sličica se ne zaboravlja

Prva sličica koja se otvori se ne zaboravlja. Posebno emotivno govori o prvoj sličici koju je otvorio, legendarnom Karlosu Valderami.

"To je jedna od stvari koja se ne zaboravlja. U pitanju je kultni kolumbijski čupavac i fudbalski fantazista Karlos Alberto Valderama. S njim i već pomenutim albumom (Italija '90) počela je moja maničnost sa sličicama", ističe Latinović za "Nezavisne".

Albumi vrijedni bogatstva, ali ne i prodaje

Vrijednosti njegove kolekcije su ozbiljne.

Za perfektno očuvan album "Minhen '74" nuđene su mu, kako kaže, ogromne pare. Isto važi i za album Mediteranskih igara iz Splita 1979. godine. Međutim, odgovor je uvijek bio isti.

"Dok sam živ, prodati ih neću. Kada me jednog dana ne bude, neka rade s njima šta god im je volja. Možda ću ih čak i pokloniti u neki muzej ili nešto slično. Prodavati sigurno neću."

I dok mnogi danas na albume gledaju kao na investiciju, on ih posmatra potpuno drugačije kao intimnu arhivu vlastitog života.

Na kraju, možda je i najbolje kolekcionarstvo opisao sam:

"I strast, i bolest i jedan od najljepših oblika ludila, ali bih dodao i enormna količina nostalgije."