Reče, ovo gore navedeno, Ćamil Duraković, kao što је sam izjavio, potpredsjednik entiteta Republika Srpska, Srebreničanin, šesnaestogodišnjak koji je preživio genocid.

Red je da se nekoliko stvari ovde analizira i objasni. Prva, jeste pitanje zašto baš sada Ćamil spominje Nasera. Odgovor je i više nego jasan. Osnovni razlog zašto Ćamil upravo sada poteže Nasera jesu oktobarski izbori. Zna Ćamil jako dobro da će izbori koliko sutra doći i da je potrebno mobilisati bošnjačke glasove. A to se najbolje radi upravo ovako. Narativom i pričom da je Naser „naš dobri i hrabri komandant“ koji je branio narod. A upravo takav narativ podržava i prihvata ogromna većina bošnjačkih birača. 

Tako da je računica jasna, da bi se došlo do bošnjačkih glasova potrebno je „heroja“ Nasera dizati u nebesa i jasno se odrediti po ovom pitanju.

Druga stvar koju je potrebno navesti jeste činjenica, koju Ćamil poteže, da je Naser i pred haškim i pred bosansko-hercegovačkim sudom nevin čovek. Odnosno, preciznije i tačnije rečeno, Tužilaštvo kako haškog tako i bosansko-hercegovačkog suda nije uspelo da dokaže, a sudovi da potvrde optužnicu da je Naser u ratu počinio zločin. Dakle, formalno-pravno Ćamil je u pravu kada kaže da sud nije uspeo da dokaže Naserovu krivicu, a on, kao „legalista“ poštuje odluke suda. Dakle, računica je jasna. Tužilaštva i sudovi, kako haški tako i bosansko-hercegovački, su pokušali da optuže Nasera i u tome nisu uspeli. Dakle, izvlači se zaključak da je on nevin. Formalno-pravno ovo je tačno, što ne mora da znači da je to i stvarno istina. Dakle, to što sud nije uspeo da dokaže krivicu ne znači da krivice nije ni bilo. Ali Ćamil, i svi oni koji razmišljaju kao on, odluke sudova uzimaju kao apriori i istinite, što apsolutno ne mora biti tačno. 

Treća stvar koju Ćamil, kao i mnogi drugi Ćamili, namjerno izbjegavaju i zanemaruju u čitavoj priči da spomenu jeste druga strana medalje, odnosno, srpske žrtve iz Podrinja i Birča. Tačnije, činjenica je da je više od 3500 ljudi stradalo u ovom kraju, koji je za vrijeme rata sa bošnjačke strane bio pod apsolutnom komandom Nasera Orića. Dakle, imamo činjenicu da je više od 3500 Srba stradalo za vreme rata na ovom području. Oko 3000 stradalih jesu pripadnici vojske i policije Republike Srpske, dok je oko 500 stradalih civila, od kojih su oko 50 stradalih djeca. Dakle, pored vojske i policije imamo i civile, od kojih su većina bili starci ali i pedesetak djece. Svi oni, kako vojnici tako i civili, su ubijeni od strane vojske koja je bila pod komandom Nasera Orića. Ovaj dio je potrebno malo detaljnije razjasniti. 

Naime, Haški tribunal je u svojoj sudskoj praksi uveo institut „komandne odgovornosti“. Ovaj institut je korišćen u najvećem broju slučajeva pri presudama vojnim i policijskim komandantima Srba. On je podrazumijevao da ovi ljudi možda i nisu lično učestvovali u ubistvima ali su komandovali jedinicama i vojskom koji su na određenoj teritoriji počinili zločin. Dakle, ogromnoj većini osuđenih srpskih komandanata haški tribunal nije pronašao i dokazao da su lično izvršili neki zločin, ali su po „komandnoj odgovornosti“ presuđivani da su jedinice kojima su oni komandovali na određenoj teritoriji izvršile zločin. 

Logično pitanje koje se nameće, a na koje Ćamil i oni koji zastupaju njegov narativ, uporno izbjegavaju da odgovore glasi, kako to da za stradanje više od 3500 Srba na području Podrinja i Birča niko nije odgovarao u skladu sa institutom „komandne odgovornosti“. Ovo je ključno pitanje na koje Ćamil, a ni oni koji zastupaju njegovo tumačenje, padaju na ispitu. Iz tog razloga oni ovu činjenicu o ubijenim Srbima sa ovog prostora i ne spominju. Njima je dovoljno da kažu da „Naser nije osuđen“ i da to uzimaju kao krunski dokaz njegove nevinosti a činjenica da niko nije odgovarao za ovoliko veliki broj ubijenih Srba na ovom prostoru zanemaruju kao da se nije ni dogodila. Moguće da Naser i nije odgovoran, ali se onda postavlja logično pitanje koje glasi ko je odgovoran za pobijene Srbe Podrinja i Birča. Ako za vojnike i policajce možemo reći da su ubijeni u borbama sa bošnjačkom vojskom i policijom, ko je odgovoran za oko 500 civila i oko 50 djece koji sasvim sigurno nisu mogli biti krivi. I oni su nečije žrtve koje ni jedan sud ni haški ni bosansko-hercegovački ne prepoznaje.

Na samom kraju se kao logična nameću nekolika pitanja na koje bi i Ćamil i oni koji razmišljaju kao on trebali da odgovore.

  • Prvo pitanje je ko je ubio oko 3500 Srba u Podrinju i Birču od kojih je oko 500 civila i oko 50 djece?
  • Drugo je ko je odgovarao za njihova ubistva?
  • Treće je zašto niko nije odgovarao za ove zločine?
  • I posljednje je da li misle da bi neko trebao da odgovara i ko bi to mogao da bude?

Ako bi iskreno i jasno odgovorili na njih sasvim smo sigurni da bi početni stav o Naseru kao heroju morali da promijene. Ako ne i javno da ga kažu jer su kukavice i boje se reakcije birača, ono barem sebi i svojoj savjesti kada ostanu nasamo.