Energetska sigurnost Bosne i Hercegovine posljednjih godina sve se češće svodi na jednu političku riječ – diversifikacija. U tom kontekstu, projekat Južne gasne interkonekcije između Bosne i Hercegovine i Hrvatske često se predstavlja kao ključni korak ka smanjenju zavisnosti od ruskog gasa koji dolazi preko Srbije. Pristup LNG terminalu na Krku trebalo bi, barem na papiru, otvoriti BiH globalnom tržištu gasa.

Međutim, energetska sigurnost se ne mjeri samo brojem potencijalnih dobavljača, nego i strukturom infrastrukture. Ako nova ruta samo zamijeni staru, bez stvaranja paralelnih i redundantnih pravaca snabdijevanja, diversifikacija ostaje formalna, a sistem i dalje ostaje ranjiv.

Drugim riječima, zamjena istočne konekcije jednom južnom konekcijom nije diversifikacija – to je zamjena jednog monopola drugim ulaznim ventilom.

Pouka iz trenutne situacije

Paradoks trenutne rasprave u Bosni i Hercegovini jasno pokazuje ovu dilemu. Dok se godinama politički osporava ili zanemaruje proširenje istočnih gasnih konekcija, uključujući potencijalno povezivanje na sistem koji dolazi iz pravca Srbije, realnost na tržištu govori drugačije.

Nedavna izjava kompanije Sarajevo-gas da su ugovori sa Gazpromom stabilni i da snabdijevanje funkcioniše bez problema podsjeća na jednu važnu činjenicu: trenutni sistem, iako nedovoljno diverzifikovan, ipak funkcioniše.

To otvara logično pitanje: šta bi se dogodilo da je Bosna i Hercegovina već potpuno prešla na model snabdijevanja koji se oslanja isključivo na LNG i Južnu interkonekciju?

U takvom scenariju, zemlja bi bila izložena potpuno drugačijem tipu rizika – globalnoj volatilnosti LNG tržišta. Cijene LNG-a tokom energetske krize 2022. godine pokazale su koliko brzo male uvozne ekonomije mogu izgubiti kontrolu nad troškovima snabdijevanja. Države sa više gasnih pravaca tada su imale mogućnost preusmjeravanja tokova; države sa jednim ulazom nisu.

Problem jednog ulaza

Energetski sistemi su najotporniji kada imaju višestruke ulazne tačke. Ako gas može ući u zemlju iz dva ili tri pravca, poremećaj na jednoj ruti ne mora automatski značiti krizu.

U bosanskohercegovačkom slučaju, međutim, rasprava o gasnoj infrastrukturi često ide u suprotnom pravcu. Umjesto stvaranja mreže različitih konekcija, politički diskurs sve više liči na izbor između dvije ekskluzivne opcije:

  1. istočna konekcija (postojeća ruta preko Srbije),
  2. južna konekcija (LNG preko Hrvatske).

Takav pristup pretvara infrastrukturnu politiku u geopolitičko opredjeljenje, umjesto u pitanje otpornosti sistema.

Energetska sigurnost, međutim, ne funkcioniše po principu političkih preferencija. Ona funkcioniše po principu redundancije – mogućnosti da sistem nastavi raditi čak i kada jedan dio infrastrukture zakaže.

Diversifikacija znači imati oba pravca

U praksi, najotporniji evropski gasni sistemi danas imaju više paralelnih ruta snabdijevanja: LNG terminale, cjevovode iz različitih pravaca i razvijene interne mreže.

Za Bosnu i Hercegovinu to bi značilo potpuno drugačiju strategiju od trenutne političke debate. Umjesto izbora između Istoka i Juga, logika energetske sigurnosti zahtijeva:

  • zadržavanje postojećeg istočnog pravca,
  • izgradnju južne interkonekcije prema LNG terminalu na Krku,
  • te razvoj interne gasne mreže koja bi povezala industrijske centre poput Tuzle, Ugljevika i Banje Luke.

Tek u takvoj konfiguraciji gas može ulaziti u zemlju iz više pravaca, a tržište može dobiti stvarnu konkurenciju između dobavljača.

Najveći rizik: pogrešna sekvenca

Najveći rizik za Bosnu i Hercegovinu nije u tome što razmatra LNG ili nove gasne projekte. Rizik leži u redoslijedu i strukturi investicija.

Ako se novi energetski sistem izgradi tako da zavisi od jednog ulaznog pravca – čak i ako taj pravac vodi prema globalnom LNG tržištu – zemlja samo mijenja izvor zavisnosti, ali ne i samu strukturu ranjivosti.

U tom slučaju, energetska sigurnost ne bi bila povećana, nego samo premještena sa jedne granice na drugu.

Energetska sigurnost Bosne i Hercegovine ne može se graditi na principu „jedna ruta umjesto druge“. Stabilan sistem zahtijeva više pravaca snabdijevanja, unutrašnju mrežnu povezanost i konkurenciju između dobavljača.

Južna interkonekcija može biti važan dio tog sistema. Ali ako se pretvori u jedinu stratešku opciju, ona neće riješiti problem zavisnosti – samo će promijeniti njegov geografski pravac.

Prava diversifikacija počinje tek onda kada država ima više ventila kroz koje energija može ući u sistem.