Kada su se smjenjivali zima i proljeće svoj životni put okončao je Fejzo Mašić, najpoznatiji gradiški Rom. Fejzo je volio život i ljude, a posebno novinare. Bio je junak mnogobrojnih televizijskih i novinskih reportaža, ljudi su ga voljeli. Zvali su ga Bajica.

Fejzo nije bio omiljen samo u našim reportažama, voljele su ga i komšije. Pogotovo porodcija Aleksandra Pucara. Duga je to priča, koja govori o dva dobra čovjeka Fejzi i Aci. I prepričavaće se godinama, baš kao i Fejzine životne anegdote.

Posljednjih godina brigu o Fejzi preuzeo je njegov komšija Aleksandar Pucar. I sahranio ga je dostojanstveno, kako i priliči velikom prijatelju.
„Fejzo je često bio kod naše kuće. Voljeli su ga i moj otac, majka, svi ukućani. Tako sam ga i ja zavolio. Navikli smo na tog dobrog čovjeka“, priča Aleksandar Pucar, poznati gradiški ugostitelj.

Kada je bolest pristigla Fejzu i kada više nije mogao da zarađuje na dnevnicu, Aco mu je svakodnevno slao hranu iz svoje krčme. Pobrinuo se sa prijateljima i za njegov posljednji ispraćaj.

Sahranjen je prvog dana proljeća na romskom groblju u Dubravama kod Gradiške.

Fejzo je bio duhovit, a njegov život je bio poput zbirke anegdota. Fotografije sa jednog folklornog sabora u sujednim Lamincima Brezicima su najbolja potvrda ovih riječi.

Najviše od svih novinara volio je kolegu Milana Pilipovića, Milan je cjelokupnu tv reportažu upravo posvetio njemu. Fejzo mu se odužio poljupcem u obraz i tanjirom kolača sakrivenim ispod šešira.

Boško Grgić