Svjedoci smo da nasilje eskalira i u BiH i u zemljama regiona, a ono što najviše zabrinjava jeste to što su sve češće dječije ruke okrvavljene. Od jezivog masakra u Ribnikaru, vršnjačkog nasilja u BiH gdje su maloljetnici izgubili živote, napada na učitelje i nastavnike širom Srpskoj, pa sve do današnjeg užasa u zagrebačkoj osnovnoj školi.

Mladi u ponoru očaja i agresije

Sociolog Mirjana Čeko za ALOonline kaže da ovo nasilje nije samo tragedija pojedinca ili porodice, to je poraz kompletnog društvenog sistema.

-Dok slušamo o još jednoj nesreći, u našoj percepciji se stvara opasna ravnodušnost. Tragedije postaju rutina, a odgovori sistema ostaju birokratski, mlaki i nesvrsishodni. U tom vakuumu nesposobnosti, mladi ljudi, lišeni podrške i identiteta, lako klize u ponor očaja i agresije. Problem nije samo u pojedincu koji počini ovakav čin, već u društvenom kontekstu koji takve činove omogućava. Pritisnuti nejednakošću, stresom i nerazumijevanjem, mladi se povlače u izolovane svjetove otuđenja, gdje je granica između stvarnog i virtuelnog nasilja sve tanja, kazala je Čeko.

Dodaje da svakoj školi i svakom roditelju ovaj događaj treba biti poziv na uzbunu: koliko zapravo poznajemo svoje učenike, djecu, njihove strahove i frustracije?

-Potrebna nam je stvarna, a ne deklarativna promjena. Nisu dovoljni samo programi prevencije koje će birokrate staviti na papir. Potrebna je izgradnja društva koje razumije i odgovara na svoje pukotine, društva koje ne zatvara oči pred pozivima mladih za pomoć. Dok ne shvatimo da svaki propust u socijalizaciji, obrazovanju i podršci može rezultirati tragičnim epilogom, bićemo društvo koje broji žrtve, a ne gradi budućnost. Društvo koje ne štiti svoju djecu od nasilja i otuđenja osuđeno je da se urušava iznutra. Neophodno je da konačno počnemo graditi kulturu koja prepoznaje probleme prije nego što eskaliraju u još jedan naslov koji zgražava ali ne mijenja ništa, zaključila je Čeko.

Izbrisana granica između dobra i zla

Sociolog Jadranka Berić kaže da se sve veći broj nasilnih činova, pa i ovaj, možemo svesti pod anomiju koja vlada u društvu na našim prostorima. Slikovito dočarava da kada čovjek u organizmu ima manjak crvenih krvnih zrnaca to nazivmo anemija, a kada je u društvu manjak i neefikasnost društvenih normi i vrijednosti to nazivamo anomija.

-Kada vlada strah i zbunjenost, društvo je destabilizovano i sve je veći broj delinkventnog ponašanja pojedinaca i grupa. Kada granica između dobra i zla nije jasna, moral izblijedi, odbace se standardne uloge, tada dolazi do anomije društva. Kada nema kvalitetne komunikacije onda je prisutna ona loša koja dovodi do narazumijevanja i do međusobnog uništenja pojedinaca, kako psihički, tako morlano i fizički, kazala je Berić.

Reagujemo tek kada problem eskalira

Gordana Rajić, ombudsman za djecu u Republici Srpskoj ranije je za ALOonline komentarisala međuvršnjačko nasilje i sve veće izraženo nasilničko ponašanje djece.

Rajić je tada naglasila da se uvijek prvo postavlja pitanje otkuda djeci oružje, a zatim upozorava da se u takvim situacijama radi o eskalaciji problema. Kako je kazala, u većini situacija radi se o određenom problemu na koje neko nije na vrijeme obratio pažnju.

Dodaje da se nasilja ove vrste najčešće dogode kada djeca ne mogu da riješe svoj problem, ne znaju kako da se nose sa frustracijom i ne znaju izaći na kraj sa onim što ih muči.

– Okolina to ne prepoznaje, a ako i kažu nekome možda se to ne doživljava tako ozbiljno kako to djeci izgleda. To je posljedica neadekvatnog razumijevanja i neadekvatnog rješavanja problema. Problem kada je u pitanju vršnjačko nasilje i uopšte nasilje treba rješavati na početku, prije nego dođe do ovakvih situacija, rekla je Rajić za ALOonline.

Nažalost, kako kaže, vršnjačkom nasilju se tek posveti pažnja kada se desi nešto dramatično i ozbiljnije, a time nesvjesno šaljemo poruku djeci da tek kada urade nešto ozbiljno, da će ih neko ozbiljno i shvatiti.

BONUS VIDEO