O alternativnoj muzičkoj sceni u Banjaluci danas se govori rijetko i najčešće površno. Ipak, ljudi koji su je gradili, oni koji je danas održavaju i oni koji tek pokušavaju da je pomjere iz mrtve tačke, najbolje znaju u kakvom se stanju nalazi.

Mišljenje na ovu temu potražili smo od Dragana Moconje, muzičara i osnivača banjalučke "Rok Simfonije" koji decenijama djeluje na domaćoj sceni, producenta Marka Tice, čiji rad obuhvata međunarodnu distribuciju i primijenjenu muziku za filmove, igre i serije, pjevačicom i autorke Vanje Mišić, te Ivana Manojlovića, basiste mladog banjalučkog benda "Klapan".

Njihove perspektive se ne poklapaju uvijek, ali se u jednom dodiruju: alternativa danas ne nestaje zato što nema talenata, već zato što nema prostora, kontinuiteta i sistemske brige. Upravo iz tog spoja iskustva, razlika i slaganja nastaje priča o sceni koja je tiša nego nekad, ali još uvijek živa.

Društvo sve manje alternativno

Nekadašnja alternativna scena u Banjaluci nije se zasnivala isključivo na broju bendova, već na osjećaju pripadnosti i stalnoj cirkulaciji ideja. Postojao je krug ljudi koji su se međusobno pratili, učili jedni od drugih i gradili zajednicu, bez obzira na skromne uslove. Danas, iako je tehnološki gotovo sve dostupno, scena djeluje rasuto, a osjećaj zajedništva znatno slabiji.

Dragan Moconja podsjeća da ključna razlika nije samo u prostorima i infrastrukturi, već upravo u energiji.

„Nekada je postojala stalna cirkulacija ideja. Svi smo se znali, išli jedni drugima na svirke, učili jedni od drugih… Prostori su bili skromni, ali živi. Danas je tehnološki sve dostupnije, ali je scena fragmentisanija. Ima talentovanih ljudi, ali nedostaje kontinuitet i osjećaj da svi gradimo nešto zajedničko“, kazao je Moconja.

Sličan utisak ima i Vanja Mišić, koja smatra da su ljudi koji iskreno stvaraju uvijek postojali, ali da se drastično promijenio kontekst u kojem njihova muzika nastaje i dolazi do publike.

„Danas, zahvaljujući društvenim mrežama, na prvi pogled djeluje kao da je lakše doći do publike. Neke stvari zaista jesu dostupnije, ali upravo zato što danas to ‘svi rade’, konkurencija je veća, pažnja publike kraća, a put do istinske povezanosti s ljudima trnovit kao i prvog dana“, priča nam Mišić.

Producent Marko Tica taj problem vidi i kroz nestanak nekadašnjeg „filtera“ kvaliteta.

„Prije petnaestak godina morao si imati kakav-takav kvalitet da bi te scena prihvatila i da bi uopšte imao šansu da se predstaviš publici. Danas tog filtera nema. Platforme su dale prostor muzici bilo kojeg kvaliteta, što je dovelo do zagušenja čula publike“, objašnjava Tica, dodajući da je danas možda teže nego ikad napraviti bazu ljudi koja će zaista voljeti, pratiti i cijeniti nečiji rad.

U takvom okruženju, alternativa sve rjeđe nastaje kao kolektivni pokret, a sve češće kao individualna borba.

Ključni lom scene

Ako se u nečemu svi sagovornici gotovo bez izuzetka slažu, onda je to da alternativna scena ne može da postoji isključivo na internetu. Nestanak klubova i koncertnih prostora nije samo smanjio broj nastupa, već je presjekao osnovnu krvnu žilu kroz koju scena funkcioniše.

„Alternativna scena ne može živjeti samo online. Fizički prostori nisu samo bine – to su mjesta susreta, grešaka, spontanih ideja i rasta. Bez njih scena može da preživljava, ali teško da diše punim plućima“, kaže Dragan Moconja.

Producent Marko Tica dodaje da su klubovi uvijek bili suština razmjene između izvođača i publike.

„Senzacionalizam je ono što se danas traži, a nekog posebnog senzacionalizma u klubovima nema, tu je fokus uvijek bio na muzici i performansu. Bojim se da to ljude danas sve manje zanima. Još više me plaši mogućnost da će mlađe generacije proći bez da ikada osjete uzbuđenje izlaska na binu, znoj, blizinu publike i momenat kada neko pjeva tvoju pjesmu“, priča nam Tica.

Sličan osjećaj ima i Vanja Mišić, koja podsjeća da su se bendovi nekada upravo na bini oblikovali. Kaže da se čak i kroz sviranje kavera često rađala autorska muzika, te da su bendovi rasli na bini, u direktnom kontaktu sa publikom. Danas je tog prostora znatno manje.

Iz perspektive mlađe generacije, Ivan Manojlović smatra da je Banjaluci potreban makar jedan kvalitetan manji koncertni prostor sa dobrim ozvučenjem, u kojem bi se mogle održavati svirke i različiti alternativni projekti.

Posljedica svega toga je, kako sagovornici primjećuju, krug koji se stalno zatvara: manje prostora znači manje nastupa, manje nastupa znači slabiju motivaciju, a slabija motivacija znači još manje novih bendova.

Lažna dostupnost i stvarna nevidljivost

Iako se često govori da internet i društvene mreže demokratizuju muziku i otvaraju vrata svima, iskustva sagovornika pokazuju da je stvarnost daleko složenija.

Marko Tica smatra da je dostupnost alata stvorila iluziju lakšeg puta, ali i ogroman problem zasićenja.

„Platforme su dale prostor muzici bilo kojeg kvaliteta, što je dovelo do zagušenja čula publike. Ljudi su bombardovani sadržajem i često ne mogu da pronađu ono što bi zapravo željeli“, pojašnjava producent.

Sličan paradoks vidi i Vanja Mišić.

„Danas, zahvaljujući društvenim mrežama, na prvi pogled djeluje kao da je lakše doći do publike. Neke stvari zaista jesu dostupnije, ali upravo zato što danas to ‘svi rade’, konkurencija je veća, pažnja publike kraća, a put do istinske povezanosti s ljudima trnovit kao i prvog dana“, pojašnjava Mišić.

Dragan Moconja dodatno upozorava na posljedice brzine savremenog konzumiranja muzike.

„Danas imamo priliku da vidimo kako muzički snovi umiru zbog brzine konzumacije muzike, ali ja i dalje vjerujem da treba biti postojan u iskrenom porivu prema muzici, jer je to ono što publika uvijek osjeti“, kazao je banjalučki muzičar.

U takvom okruženju, vidljivost više ne zavisi samo od kvaliteta, već od sposobnosti snalaženja u digitalnoj buci. A za mnoge autore to znači da umjesto fokusiranja na stvaranje, značajan dio energije troše na pokušaj da uopšte budu primijećeni.

Muzika ipak pobjeđuje

Uprkos svim preprekama - nedostatku prostora, sistemske podrške i jasnog puta, svi sagovornici na različite načine dolaze do istog zaključka: muzika se ne bira uvijek racionalno. Ona se, prije svega, osjeća.

Za Dragana Moconju, ključni trenutak nije bio jedan događaj, već unutrašnja spoznaja.

„Kada shvatiš da ti je svejedno hoće li biti lako ili teško, da li ima publike ili ne – tada znaš da je to više od hobija. Muzika tada postaje poziv, a ne izbor“, kazao je Moconja.

Vanja Mišić svoj odnos prema muzici opisuje kao tihi, kontinuirani tok. Kod nje, takođe, nije postojao jedan jasan trenutak. Muzika ju je nosila kroz tihi, unutrašnji „flow“ bez dramatičnih odluka. Iako je svjesna da joj muzika često nije životni prioritet, naglašava da upravo njeno trajanje uprkos svemu potvrđuje koliko je duboko ukorijenjena.

Za Ivana Manojlovića, muzika ima i terapijsku dimenziju.

„Izražavanje kroz umjetnost je meni bijeg od stvarnosti i lična borba. Problem postaje 'stvarniji' kada se progovori o njemu, a onda ga oblikuješ na ličan i intiman način s kojim se ljudi mogu povezati“, kazao je predstavnik mlađe garde.

U tim različitim formulacijama krije se ista suština: muzika kao unutrašnja nužnost. Ne kao put do slave, već kao način da se preživi svakodnevica i sačuva osjećaj smisla.

Mainstream, trep, turbo-folk i pitanje smisla

Razgovor o savremenoj muzici neminovno dovodi do pitanja dominantnih žanrova. Međutim, sagovornici se uglavnom slažu da problem nije u samim pravcima, već u vrijednostima i namjerama koje stoje iza muzike.

Dragan Moconja dominaciju trepa i turbo-folka ne vidi kao puki generacijski raskorak.

„To je dublja promjena, naročito vrijednosnih kriterijuma. Ta muzika odgovara brzom, površnom vremenu u kojem živimo. Sve se pojednostavljuje i postaje pliće, pa tako i sama umjetnost“, dočarao je Moconja.

Marko Tica dodaje da svako podneblje ima svoj „turbo-folk“ i da je nemoguće izbjeći postojanje masovne muzike, ali upozorava na problem publike bez filtera. Podsjeća da je u „alternativnom svijetu“ publika više kritički nastrojena, te da ne prašta greške tako lako…

„Među popularnom muzikom ima mnogo dobrih i kvalitetnih stvari. Popularnost i kvalitet se mogu susresti, samo zavisi iz kakvog pristupa i s kojim namjerama muzika nastaje“, kazala je banjalučka pjevačica i dodala da ono što joj smeta jeste muzika koja se pravi isključivo radi brojeva, bez stvarne potrebe i sadržaja.

Ivan Manojlović odlazi korak dalje i relativizuje sam sukob između mejnstrima i alternative.

„Smatram da mainstream omogućava postojanje alternative. Nešto je alternativno samo u odnosu na ono čemu se suprotstavlja. Da svi slušamo isto, alternativa bi izgubila smisao“, kaže Manojlović.

U zbiru, naši sagovornici ne nude moralnu paniku, već upozorenje: muzika je ogledalo društva. A pitanje koje ostaje nije šta je popularno, već zašto nam je upravo takav sadržaj postao dovoljan.

Mlade nade 

Uprkos kritici sistema i opštim problemima, sagovornici ne govore o mladim ljudima kao o izgubljenoj generaciji. Naprotiv, većina ih vidi kao izvor potencijala, ali i kao generaciju koja odrasta pod snažnim pritiskom brzine.

Dragan Moconja kaže da su mladi muzičari danas „talentovani i radoznali, ali često nestrpljivi“. Postoji želja za znanjem, ali i snažan pritisak brzog uspjeha.

„Važno je učiti ih da je proces važniji od rezultata i da muzika nije sprint, nego maraton“, kazao je naš sagovornik.

Vanja Mišić dijeli slično iskustvo.

„Svi mlađi ljudi koje ja poznajem su izuzetno vrijedni, rade, vježbaju instrumente i trude se da naprave nešto što ima smisla i vrijednost. Mislim da nam svima danas, bez obzira na generaciju, pomalo nedostaje strpljenja“, kazala je Mišić.

Iz perspektive benda "Klapan", posebnu inspiraciju predstavlja upravo najmlađa publika i izvođači. Ivan Manojlović izdvaja tuzlansku scenu kao jednu od boljih u BiH što se tiče alternativne muzike. Kaže da ga motivišu klinci koji se kidaju da bi ostvarili svoje muzičke zamisli. To je za njega dokaz da potreba za izražavanjem nije nestala.

Da se zaključiti da mladi ljudi nisu problem. Problem je okruženje koje im ne daje dovoljno prostora da rastu, griješe i sazrijevaju.

Sudar sa realnošću

Romantična slika bavljenja muzikom vrlo brzo se sudara sa realnošću svakodnevice. Gotovo svi sagovornici otvoreno govore o tome da je finansijska stabilnost jedna od najvećih prepreka za dugoročno bavljenje autorskom muzikom.

Ivan Manojlović objašnjava da Klapan funkcioniše isključivo kroz lična ulaganja.

„Ne da je većinom iz ličnih ulaganja, nego bukvalno sve. Bend doživljavamo kao malu firmu. Sav novac od ulaznica i prodaje majica ide nazad u bend, za opremu, snimanja, putovanja i organizaciju nastupa“, izjavio je Manojlović.

Dragan Moconja kaže da je kultura kod nas gurnuta na marginu, te da se za finasije valja pomučiti i djelovati na „više frontova“.

„Često se pitam dokle bismo stigli da smo imali ikakva leđa u smislu institucija i podrške za stvari kojima se umjetnik ne bi trebao baviti“, pojašnjava Moconja.

Marko Tica smatra da ključni problem nije samo novac, već infrastruktura.

„Nama treba infrastruktura. Treba nam da se vrati koncept domova omladine – mjesta koja će omogućiti klincima da pronađu sebe, bilo kroz muziku, glumu, slikarstvo ili druge umjetnosti“, jasan je Tica.

Ipak, zanimljivo je da upravo u toj oskudici sagovornici vide i jednu vrstu paradoksa.

Manojlović smatra da se alternativna kultura upravo tako i razvija: samostalno i iz potrebe.

„Manjak sredstava često rađa kreativnost. Da smo od početka imali sve na raspolaganju, vjerovatno ne bismo naučili da se borimo za sebe“, zaključio je mladi muzičar.

Slika koja se nameće u razgovoru sa umjetnicima nije slika scene koja čeka pomoć, već scene koja opstaje zahvaljujući upornosti pojedinaca, većinom na sopstveni trošak.

Alternativa postoji

Alternativna scena u Banjaluci danas ne izgleda kao pokret. Ne izgleda ni kao talas. Više liči na niz malih, upornih plamičaka koji odbijaju da se ugase.

Ljudi koji su govorili u ovom tekstu ne dijele iluziju da je stanje dobro. Ali ne dijele ni ideju da je sve izgubljeno. U njihovim riječima stalno se ponavlja ista nit: muzika se ne bira zato što je isplativa, niti zato što je laka, već zato što je nužna.

Dok god postoji makar nekoliko pojedinaca koji muziku biraju jer bez nje ne mogu, alternativa postoji. Možda nema reflektore, možda nema infrastrukturu, možda nema sistemsku podršku, ali ima smisao.

A ponekad je upravo taj smisao dovoljan da jedna tiha scena odjekne punim glasom.