Ortopedska pomagala u BiH i dalje se dominantno tretiraju kao dio zdravstvene zaštite, a ne kao osnovno ljudsko pravo koje omogućava samostalan život, kretanje, obrazovanje i rad. Posljedica takvog pristupa su ograničene liste pomagala, neujednačena praksa među entitetima i kantonima, dugotrajne procedure i visoke participacije.

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH priznaje da kod nas ne postoji posebna, sveobuhvatna strategija za razvoj i dostupnost asistivne tehnologije, niti jedinstven normativni okvir koji bi ova pomagala jasno definisao kao pravo.

Institucije neusklađenost sa Konvencijom UN-a o pravima osoba sa invaliditetom objašnjavaju „postepenom tranzicijom sa medicinskog na socijalni model“, složenim uređenjem države i ograničenim finansijskim resursima. Međutim, za osobe sa invaliditetom ta tranzicija traje decenijama i plaća se gubitkom dostojanstva.

Funkcionalna proteza im nije potrebna?!

Predsjednica Udruženja amputiraca „UDAS“ Gradiška, Nada Jokić, upozorava da je oblast ortopedskih pomagala jedna od onih u kojima se najjasnije ogleda duboka nejednakost između različitih kategorija osoba sa invaliditetom.

"Civilna lica sa invaliditetom diskriminisana su u odnosu na ratne vojne invalide, jer ratni vojni invalidi dobijaju sredstva na osnovu kojih mogu sami da nabave kvalitetnije ortopedsko pomagalo. Ova mogućnost odnedavno važi i za civilne žrtve rata, ali ne i za ostala civilna lica sa invaliditetom", navodi Jokićeva.

Kako objašnjava, civilne osobe sa invaliditetom u najvećem broju slučajeva imaju pravo isključivo na pomagala koja se proizvode u BiH, uz obaveznu participaciju od 10 odsto prilikom nabavke, što dodatno ograničava izbor i kvalitet pomagala.

Poseban problem, ističe, predstavlja mali broj ortopedskih kuća koje su uopšte u stanju da proizvedu složenija i kvalitetna pomagala, naročito kada je riječ o protezama za ruke i noge.

Jokićeva podsjeća da svako ortopedsko pomagalo ima garantni period, koji je za proteze ekstremiteta uglavnom tri godine, te da se tek po isteku tog roka može pokrenuti nova procedura. U praksi, međutim, taj proces traje mnogo duže nego što bi trebalo.

"Dešava se da je pomagalo već dotrajalo, a onda slijedi dug put: predaja zahtjeva, čekanje odobrenja Fonda, pronalazak ortopedske kuće, naručivanje dijelova, izrada i probe", kaže ona.

Zbog takvih procedura, dodaje, većina ljudi je primorana da se oslanja na sebe i pomoć porodice, dok su starije osobe u posebno teškoj situaciji jer često nemaju ni fizičku snagu ni podršku da prolaze kroz komplikovanu administraciju.

Jokićeva ukazuje i na to da osobe sa invaliditetom u Republici Srpskoj u suštini dobijaju samo osnovna ortopedska pomagala.

"Ja nosim estetsku protezu za ruku, koja nema funkcionalnu vrijednost. Postoje elektronske, funkcionalne proteze koje omogućavaju hvatanje i obavljanje mnogih osnovnih radnji, ali njih naši fondovi ne odobravaju jer su izuzetno skupe. Cijena savremene elektronske proteze ovog tipa iznosi oko 100.000 maraka, dok obična proteza košta oko 1.000 maraka", kazala je naša sagovornica.

Kao ilustraciju sistemskog problema navodi i slučaj mladića koji je ostao bez ruke u saobraćajnoj nesreći, a za kojeg su građani organizovali humanitarnu akciju kako bi mu bila kupljena funkcionalna proteza.

"OSI moraju imati jednaka prava u svakom segmentu života. Nije prihvatljivo da se ljudi dijele na kategorije kada su u pitanju osnovne životne potrebe. I ratni vojni invalidi i civilna lica sa invaliditetom su u potrebi i svi bi morali imati jednake šanse za dostojanstven život", kazala je Jokićeva na kraju razgovora za Aloonline.ba. 

Kolica dobili tek nakon tužbe

Djevojka, čiji je identitet poznat redakciji, svjedoči da je do elektromotornih kolica došla tek nakon sudskog postupka.

"Fond je moj zahtjev odbio samo na osnovu dokumentacije, bez ikakvog pregleda ili razgovora sa mnom. Nakon žalbe, koja je takođe odbijena, bila sam primorana angažovati advokata i tek tada sam dobila rješenje", kazala je naša sagovornica.

Iako je u rješenju pisalo da treba platiti 10 odsto participacije, stvarnost je bila drugačija.

"Kolica su koštala 6.000 KM, ali ja sam nakon njihovih svih proračuna morala doplatiti 2.500 KM, što je oko 40 odsto", kazala je Banjalučanka.

Zoran Vujin potvrđuje da je i on do pomagala došao "preko tužbe". Uz to, svaka tri mjeseca mora podnositi nove zahtjeve za kese za urin i urinarne kondome (isto važi i za pelene za osobe koje ih koriste), iako je njegovo zdravstveno stanje trajno.

Kaže da je vremenom naučio "fondovske zavrzlame", ali ga brine sudbina ljudi iz manjih sredina koji ne poznaju sistem.

"Treba produžiti rokove i pojednostaviti procedure. Ovo je iscrpljujuće i ponižavajuće za mnoge osobe sa invaliditetom. Svaki put treba ići na iste preglede kako biste ispunili administrativne obaveze, iako se vaše potreba za tim dodacima ne mijenja“, kazao je naš sagovornik.

FZO RS svjestan problema

Iz Fonda zdravstvenog osiguranja RS poručuju da je sistem uređen pravilnicima, listama i procedurama, te da se medicinska pomagala odobravaju na osnovu medicinskih indikacija i prijedloga ljekara, uz garantne rokove, mogućnost popravki i zamjene, kao i isporuku najčešće u roku do 30 dana. Navode i da finansiraju više vrsta invalidskih kolica, da su pojedini rokovi trajanja pomagala skraćeni, te da se oblast kontinuirano unapređuje u skladu sa finansijskim mogućnostima.

"Svjesni smo da su potrebe osiguranika veće od onoga što čini paket prava iz zdravstvenog osiguranja, ali Fond nastoji da iz godine u godinu uvodi novine koje imaju za cilj unapređenje kvaliteta života oboljelih", saopštili su iz FZO RS.

U prevodu, Fond priznaje da sistem ne može odgovoriti na sve potrebe osoba sa invaliditetom, da je veliki dio prava ograničen postojećim listama i budžetom, te da mnoga pomagala, poput električnih skutera ili savremenih funkcionalnih proteza, trenutno ne spadaju u obavezno zdravstveno osiguranje.

Za osobe sa invaliditetom to u praksi znači da, iako na papiru postoji pravo na pomagala, često ostaju bez onoga što im je stvarno potrebno za samostalan život, te su prinuđeni na žalbe, tužbe, donacije i sopstveno snalaženje, što potvrđuju i iskustva naših sagovornika.

Pomagalo kao projekat, ne kao sistem

U Federaciji BiH problemi su suštinski isti, iako je administrativni okvir drugačiji.

Činjenica da se bijeli štap, električna kolica ili električni skuter najčešće nabavljaju kroz projekte, donacije ili lična sredstva pokazuje da se ortopedska pomagala i dalje tretiraju kao povremena socijalna mjera, a ne kao osnova ravnopravnog života.

"Električni skuter nije samo moje pomagalo. On je moja sloboda. Bez njega ne mogu otići na posao, izaći iz kuće niti ravnopravno učestvovati u društvu. Ovakav skuter u BiH uopšte ne možete kupiti – do njega dolazite kroz projekte, donacije ili vlastitim novcem, ako ga imate", kazao je Almir Šahmanija, direktor Udruženja distrofičara Kantona Sarajevo.

Slično je i sa slijepim i slabovidim osobama.

"Zvuči nevjerovatno, ali bijeli štap ne možete jednostavno kupiti. Dobijete ga ako imate sreće, preko udruženja ili projekta iz inostranstva. Bez štapa ne gubite samo orijentaciju, već i sigurnost i pravo na samostalno kretanje", kaže Fikret Zuko iz Udruženja slijepih Kantona Sarajevo.

Kampanja koja razotkriva sistemsku nebrigu

Kampanja „Asistivna tehnologija za samostalan život“, koja se provodi u okviru projekta DISC, ima za cilj pomjeranje fokusa sa sažaljenja na institucionalnu odgovornost. Kampanju provode Caritas BiH, Udruženje Vedri osmijeh, Udruženje slijepih KS, Savez slijepih RS i Unija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH, uz podršku EU i drugih partnera.

"Osobe sa invaliditetom ne traže sažaljenje. Traže sistem koji razumije da samostalnost košta manje od isključenosti", poručuje Zlatko Malić iz Caritasa BiH.

Apeluje se na ukidanje PDV-a i carina na pomagala, uvođenje obavezne individualne procjene potreba i uspostavljanje stabilnog sistema dostupnosti.

Federalno ministarstvo rada i socijalne politike do trenutka objave ovog teksta nije odgovorilo na upit redakcije.

Prava na papiru, prepreke u životu

Bez obzira na to da li žive u Republici Srpskoj ili Federaciji BiH, osobe sa invaliditetom suočene su sa istom porukom sistema: snalazite se sami.

Dok institucije govore o strategijama i tranzicijama, ljudi mjesecima čekaju rješenja, godinama nose dotrajala pomagala i često moraju tužiti državu da bi dobili ono što im pripada.

Asistivna i ortopedska pomagala nisu luksuz. Ona su osnov za dostojanstven život. Sve dok to ne postane temelj državne politike, BiH će ostati zemlja u kojoj je samostalnost privilegija, a ne pravo.