Najteže su stradala područja uz riječne tokove i njihovu neposrednu blizinu. Riječ je ponajprije o dijelovima uz Buna, Bunica i Neretva, rijekama koje su vijekovima oblikovale prostor, ali su u novije vrijeme potisnute betonom, podzidama i bespravnom gradnjom.

Na ovakve količine padavina rijetko se ko može u potpunosti pripremiti. No razmjeri štete aktualizirali su staro pitanje koje se već godinama ponavlja u javnom prostoru Mostara. Pitanje načina na koji se gradilo, gdje se gradilo i ko je to dopuštao. Društvene mreže možda su to najbolje sažele u jednoj rečenici: "Nije voda ušla u kuće, nego su kuće ušle u vodu."

Upozorenja koja su ignorirana

Još početkom 2000-ih godina na području Bune, Blagaja i Malog polja upozoravalo se na posljedice urbanističkog bezakonja. Upozorenja objavljena ranije detaljno su opisivali kako se prostor koji je regulacijskim planovima bio predviđen kao urbano zelenilo, parkovi i zaštitni pojas uz rijeku, pretvara u zone luksuznih vila, betoniranih obala i suženih korita.

Poluostrvo na Buni, koji je planovima trebao ostati prirodna tampon-zona između rijeke i naselja, postao je simbol tog procesa. Umjesto zelenila, nastali su bazeni, podzidi i ograđena privatna dvorišta. Umjesto prostora koji bi u slučaju visokog vodostaja "primio" rijeku, stvoren je čvrsti zid koji vodu usmjerava prema naseljima, piše Hercegovina.info.

Tada se upozoravalo i na odgovornost gradskih službi koje nisu smjele dopustiti gradnju bez izmjena regulacijskih planova, ali i na šutnju nadležnih kantonalnih institucija zaduženih za upravljanje vodnim dobrom. Krivične prijave su se gomilale, ali sistem se nije mijenjao. Nelegalna gradnja je vremenom formalno zaustavljena, no šteta je već bila učinjena.

Poplave 2026. kao posljedica, ne iznimka

Dvadeset i pet godina kasnije, obilne padavine koje su danima zahvaćale Hercegovinu dovele su do rekordnih vodostaja. Buna je premašila razine iz 2010. godine, a Bunica se izlila na šire područje Malog polja. Snimke iz zraka jasno pokazuju ono na što su urbanisti i mještani godinama upozoravali. Rijeka je zauzela prostor koji joj je nekada pripadao.

Pod vodom su se našli pristupni putevi, dvorišta i objekti izgrađeni tik uz obalu. Teren koji je nekada bio prirodna poplavna ravnica pretvoren je u građevinsku zonu, bez prostora za "višak" vode. U takvim okolnostima poplava više nije pitanje hoće li se dogoditi, nego kada.

Zaštita rijeka, korita i poplavnih zona jasno je propisana Zakonom o vodama Federacije BiH.

Tim zakonom vodno dobro obuhvaća korita rijeka, obale i inundacijska područja, a u zaštitnim pojasevima uz vodotoke gradnja je zabranjena ili strogo ograničena. Svaka intervencija na vodnom dobru mora imati vodnu suglasnost i odobrenje nadležnih vodoprivrednih tijela, a lokalne urbanističke ili građevinske dozvole ne mogu biti iznad federalnog zakona.

Upravo su područja uz Bunu, Bunicu i Neretvu, gdje je godinama tolerirana ili legalizirana gradnja u neposrednoj blizini rijeka, tokom aktualnih poplava pretrpjela najveću štetu.