Akcija međunarodnih vojnih snaga na porodičnu kuću Abazovića izvedena je u ranim jutarnjim časovima. Pripadnici italijanskog kontingenta SFOR-a opkolili su kuću i otvorili vatru. U pucnjavi je Rada Abazović smrtno ranjena, a karabinjeri joj, prema navodima porodice i istrage, dva sata nisu dozvolili pružanje ljekarske pomoći.

Tek kada je bilo jasno da je žena u teškom stanju, dozvoljeno je da joj priđe sanitet iz Rogatice. Prva pomoć ukazana joj je u Domu zdravlja u Rogatici, nakon čega je prebačena u Bolnicu u Foču, gdje je preminula na operacionom stolu usljed zadobijenih povreda.

U istom napadu teško su ranjeni njen jedanaestogodišnji sin Dragoljub i suprug Dragomir, koji je pogođen u glavu. Naknadno je utvrđeno da je SFOR greškom napao porodicu Abazović, jer su tragali za drugom osobom, ali uprkos tome nisu željeli da priznaju šta se zaista dogodilo tokom akcije.

Pripadnici međunarodnih „mirovnih“ snaga tvrdili su da su se „branili“, navodeći da su Rada Abazović i njen sin navodno pucali na njih iz automatskog oružja, dok su tvrdili i da je Dragomir sam sebi nanio povredu. Te tvrdnje je u junu 2006. godine demantovalo Okružno javno tužilaštvo iz Istočnog Sarajeva, koje je utvrdilo da Rada i njen sin nisu pucali, kao i da je Dragomir ranjen zrnom iz pištolja kalibra devet milimetara, kakvim su bili naoružani italijanski karabinjeri.

Uprkos tim nalazima, za ubistvo Rade Abazović niko nikada nije krivično odgovarao. Svi pokušaji porodice, uz angažovanje dva advokata, da dođu do pravde i da odgovorni budu procesuirani, ostali su bezuspješni. Porodici je uskraćeno i pravo na žalbu, a time i bilo kakva mogućnost dobijanja odštete.

Dvije decenije kasnije, ovaj slučaj ostaje jedan od najtežih primjera nekažnjenog stradanja civila u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.