Iako danas može djelovati neobično, ova metoda se ponovo spominje u danima kada meteorolozi najavljuju snježne padavine, kao jednostavan i prirodan način održavanja higijene u domu.

Tokom 1970-ih i 1990-ih godina, naročito u bivšem Sovjetskom Savezu, ali i širom istočne Evrope, iznošenje tepiha na snijeg bilo je gotovo redovna zimska aktivnost. Slična navika zadržala se i u pojedinim zabačenim selima na našim prostorima, gdje se i danas povremeno praktikuje.

Postupak je bio jednostavan. Tepisi bi se raširili na svježem snijegu, a zatim udarali kako bi se iz njih istjerala prašina i nečistoće. Snijeg je upijao prljavštinu, bez ostavljanja fleka, dok su niske temperature doprinosile uništavanju bakterija i grinja. Na taj način, čišćenje je bilo ne samo efikasno, već i higijenski prihvatljivo.

Ova metoda predstavljala je pristupačnu i ekološku alternativu modernim usisivačima, koji u to vrijeme nisu bili široko dostupni ili su bili preskupi za mnoge domaćinstva. Za porodice bez električnih aparata, čišćenje tepiha na snijegu bilo je praktično rješenje koje nije zahtijevalo dodatne troškove.

Pored funkcionalne uloge, ova praksa imala je i snažnu društvenu dimenziju. Često se pretvarala u zajedničku aktivnost, tokom koje su se komšije okupljale na otvorenom, čistile tepihe, razgovarale i razmjenjivale iskustva. Takvi trenuci doprinosili su jačanju zajedništva i međusobnih odnosa u lokalnim sredinama.

Iako je danas gotovo u potpunosti potisnuta savremenim uređajima za čišćenje, metoda čišćenja tepiha na snijegu ostala je dio kulturnog nasljeđa. Podsjeća na vrijeme kada su snalažljivost, jednostavna rješenja i oslanjanje na prirodu bili ključni za svakodnevni život, posebno u uslovima ograničenih resursa.