Povodom Međunarodnog dana ukidanja ropstva, o psihološkim i društvenim mehanizmima savremenog ropstva razgovarali smo sa psihologom Anom Šatarom i sociologom Jadrankom Berić, ukazujući na to da ropstvo nije nestalo, samo je promijenilo oblik.

Iako je ropstvo formalno ukinuto u gotovo svim državama svijeta, njegovi savremeni oblici i danas postoje, prikriveni iza ekonomskog pritiska, manipulacije, seksualne eksploatacije i digitalne kontrole.

U Bosni i Hercegovini, kao i na čitavom Balkanu, savremeni oblici iskorištavanja pogađaju najranjivije. Iza tihog normalizovanja teškog rada, nesigurnih ugovora, dužničkih obaveza ili seksualne ucjene često se kriju obrasci kontrole, moći i duboke psihološke manipulacije.

Psihološki mehanizmi savremenog ropstva

Ana Šatara, psiholog iz Banjaluke, koja je godinama radila u Privremenom prihvatnom centru „Borići“ u Bihaću pri UNFPA, susrela se sa brojnim oblicima savremene eksploatacije. Objašnjava da psihološki mehanizmi zavise od vrste nasilja, ali da se kod žrtava često ponavljaju isti obrasci: dugotrajni strah, manipulacija, izolacija i gubitak osjećaja lične vrijednosti.

"Psihološki mehanizmi kod osoba koje postanu žrtve savremenih oblika ropstva zavise od vrste nasilja kojoj su bile izložene. Kod osoba koje su preživjele trgovinu ljudima ili seksualnu eksploataciju najčešće vidimo da su njihovi unutrašnji procesi oblikovani dugotrajnim strahom, manipulacijom i dubokim osjećajem izolovanosti. U takvim okolnostima često se razvija snažna emocionalna vezanost prema počiniocu, upravo zato što se trenuci prijetnje smjenjuju s ponašanjima koja djeluju kao briga ili zaštita. Ta izmjena nasilja i prividne pažnje stvara veoma zbunjujuću i bolnu dinamiku", objašnjava Šatara.

Naglašava da žrtve vremenom počinju vjerovati da su same odgovorne za ono što im se dešava, da nemaju izbora ili da je izlaz nemoguć.

"Dugotrajan stres i trauma utiču na sposobnost donošenja odluka i jasnog rasuđivanja, pa osoba živi u stanju stalnog preživljavanja umjesto u prostoru gdje može sagledati širu sliku ili vidjeti realne opcije."

Zašto žrtve ostaju u odnosima kontrole i eksploatacije

Šatara ističe da ostajanje u takvim odnosima nije znak slabosti. Naprotiv, to je posljedica psihološke dinamike u kojoj se osoba bori za kratkoročni osjećaj sigurnosti.

"Kada osoba duže vrijeme živi pod prijetnjom, kontrolom ili ponižavanjem, njen unutrašnji svijet se mijenja. Počinilac postepeno stvara uvjerenje da žrtva ne može preživjeti bez njega, da je niko drugi neće zaštititi ili da bi odlazak mogao izazvati još veću opasnost. U takvim okolnostima mozak se fokusira na najosnovniji instinkt - kratkoročnu sigurnost. Misao ‘samo da danas prođe bez incidenta’ postaje glavna strategija preživljavanja."

Ekonomska zavisnost, izolovanost i uvjerenje da alternative ne postoje dodatno učvršćuju odnos moći.

Trauma nakon oslobađanja

I nakon fizičkog izlaska iz ropstva, posljedice ostaju duboke.

"Mnoge osobe se nakon izlaska bore s intenzivnim traumatskim reakcijama, nesanicom, noćnim morama, paničnim napadima. Često žive u stalnoj napetosti, kao da opasnost još uvijek postoji. Mnogi nose ogroman teret srama ili krivice, iako nisu odgovorni ni za šta od onoga što im se dogodilo."

Povjerenje u druge ljude teško se obnavlja, a terapijski proces je dug i zahtijeva sigurnost, razumijevanje i postepeni oporavak.

Nova, nevidljiva ropstva

Savremeno društvo donijelo je i nove oblike kontrole - digitalne.

"Digitalno okruženje je otvorilo vrata oblicima manipulacije i kontrole koji izgledaju bezopasno, a zapravo snažno utiču na mentalno zdravlje. Vidimo odnose u kojima se normalizuje djeljenje lokacije i praćenje kretanja, zahtijevanje slika, poruka ili lozinki za društvene mreže, što često počinje kao ‘briga’, a završava kao ozbiljna kontrola."

Tu su i seksualne ucjene, manipulacija sadržajima i pritisak stalne dostupnosti, što može stvoriti snažan osjećaj zarobljenosti i kada fizičkog kontakta nema.

Kako prepoznati žrtvu savremenog ropstva?

"Osoba se povlači, postaje tiša, zbunjenija ili oprezna. Nekad govori kao da mora paziti šta će reći, kao da je neko kontroliše. Javljaju se strahovi, kontradiktorne informacije, što nije znak laži, već manipulacije", pojašnjava Šatara.

Naglašava važnost pristupa zajednice, bez osude, sa razumijevanjem i jasnom porukom da osoba nije kriva.

Sociološki pogled

Sociolog Jadranka Berić naglašava da je savremeno ropstvo na Balkanu prisutno u mnogo većem obimu nego što se misli.

"Najrasprostranjeniji oblici savremenog ropstva vezani su za ekonomsko iskorištavanje radnika u građevini, poljoprivredi i tekstilnoj industriji. Tu su i sezonski poslovi u turizmu, gdje ljudi rade bez ugovora, bez osiguranja i pod stalnim pritiskom. Ne smijemo zaboraviti ni trgovinu ženama i djevojkama radi seksualne eksploatacije."

Dodaje da se ropstvo prilagodilo lokalnim prilikama — od nesigurnih ugovora do sezonskog rada i prezaduženosti.

"Na Balkanu je siromaštvo i dalje ključni faktor. Ljudi pristaju na ponižavajuće uslove jer nemaju alternativu. Polne nejednakosti su duboko ukorijenjene, žene se često guraju u neplaćeni kućni rad ili u najnesigurnije poslove. Korupcija omogućava da se eksploatacija održava jer institucije zatvaraju oči pred očiglednim kršenjem prava", pojašnjava naša sagovornica.

"Meki lanci"

Berićeva ističe da je posebno izražen prekarijat jer mladi rade na ugovorima na određeno, stalno u strahu da će izgubiti posao. Dužničko ropstvo je realnost, krediti i dugovi drže ljude u stalnoj zavisnosti. Platformsko zapošljavanje stvara nove lance, dostavljači i vozači rade pod diktatom aplikacija, bez sigurnosti i zaštite. To su "meki lanci" koji sputavaju slobodu.

Zašto ne vidimo žrtve?

Sociolog pojašnjava da su "žrtve nevidljive" jer se eksploatacija smatra "normalnim" dijelom života na Balkanu.

"Ja to nazivam društvenim sljepilom - nesposobnošću da se prepozna ropstvo koje je postalo dio naše svakodnevice."

Kako se boriti protiv savremenog ropstva?

Berićeva naglašava da se promjena počinje imenovanjem stvari.

"Društvo mora naučiti da kaže da ovo nije samo ‘težak život’ nego ropstvo. Institucije moraju biti odgovorne, mediji moraju otvoriti teme eksploatacije, a zajednica mora graditi solidarnost i podršku žrtvama."

Nakon razgovora sa stručnjacima možemo zaključiti da savremeno ropstvo danas nema lance, ali ima kredite, strah, manipulaciju, neplaćeni rad, seksualnu eksploataciju i digitalnu kontrolu.
I dalje postoje ljudi koji žive bez slobode, samo što njihova tamnica nije vidljiva golim okom.

Ovaj 2. decembar zato nije samo datum u kalendaru, već poziv da prepoznamo ono što se godinama krije pred nama: ropstvo nije nestalo, samo je postalo neprimjetno.