Iako je zlostavljanje na radnom mjestu u Republici Srpskoj svakodnevnica, malo ko se usuđuje prijaviti poslodavca. Strah od otkaza, ekonomska zavisnost i neefikasna zaštita institucija tjeraju radnike da ćute i onda kada prijetnje, ucjene i poniženja postanu nepodnošljivi.

Brojke Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka to jasno potvrđuju: u posljednje četiri godine podneseno je svega 17 prijava za krivično djelo zlostavljanje na radu, a optužnice su podignute u samo dva slučaja.

Iza suve statistike stoje radnici koji se, prema riječima advokata Jovane Kisin Zagajac, teško odlučuju da pokrenu bilo kakav postupak. Ako i dođe do otkaza zbog povrede njihovih prava, većina traži povratak na posao. Tada se otvara pitanje u kakvoj atmosferi će raditi kada se vrate, i koliko će zavisiti od istih onih koje su prijavili?

„Strah je glavni razlog za mali broj krivičnih prijava. Ljudi se plaše posljedica, posebno jer ekonomski zavise od poslodavca. A ako se vrate na posao nakon spora, ne znaju kakav će ih odnos dočekati“, kaže Kisin Zagajac za Aloonline.

Dodaje da radnici imaju mogućnost prijave i po Zakonu o zabrani uznemiravanja na radu, ali se na taj korak malo ko odluči, uprkos postojanju jasnih elemenata za postupak.

„Posebno zato što zaštita od strane institucija – tužilaštva i policije – nije dovoljno efikasna“, navodi ona.

Od galame do izolacije: zlostavljanje koje se ne vidi u papirima

Najčešći oblici zlostavljanja na radu su, kako opisuje Kisin Zagajac, verbalni napadi, poniženja i prijetnje. Za jedne je to svakodnevno vikanje i vrijeđanje, za druge preopterećenost poslom – kada se od jednog radnika zahtijeva da radi tri posla. Sa druge strane postoji i suptilniji, ali jednako poguban oblik: kada radnika poslodavac ne može otpustiti, pa ga jednostavno skloni u neuslovnu prostoriju, bez zaduženja, bez grijanja ili bez osnovnih uslova.

„To je onaj ljudski momenat gdje poslodavci sebi daju pravo da radnika ucjenjuju. Ako ne uradiš to i to, ostaćeš bez hljeba – klasična ucjena, jer je radnik uvijek ekonomski zavisan“, kaže advokatica.

Šefovi žene ucjenjuju trudnoćom i porodiljskim odsustvom

Kod žena su, naglašava, posebno izraženi pritisci vezani za trudnoću i porodiljsko. Gotovo očekivana praksa loših poslodavaca su prijetnje otkazom ako ostanu trudne te pozivi da se ranije vrate sa porodiljskog odsustva pod prijetnjom degradacije ili otkaza.

Tu se dodaju i seksualne ucjene i iskorištavanje polne neravnopravnosti, što, iako teško dokazivo, čini dio šire slike obespravljenosti radnica.

Mobing nije isto što i zlostavljanje, ali jedno lako preraste u drugo

Mobing radnika je, objašnjava Kisin Zagajac, oblik zlostavljanja, ali da bi nešto postalo krivično djelo mora sadržavati konkretne radnje propisane Krivičnim zakonikom.

„Nije svako odbijanje zahtjeva radnika uznemiravanje, niti je svaka neprijatnost mobing. On podrazumijeva sistemske, dugotrajne radnje koje narušavaju dostojanstvo radnika – to je teži oblik i često prelazi u zlostavljanje“, navodi ona.

Problem je i u praksi – ili bolje rečeno, njenom izostanku. Zakon je relativno nov, pa se tek formira sudska linija koja bi olakšala prepoznavanje i dokazivanje ovih slučajeva. Dok se to ne desi, većina predmeta završava naredbom o nesprovođenju istrage

Podaci Tužilaštva: Od 17 prijava dva slučaja završila pred sudom

Okružno javno tužilaštvo Banjaluka potvrđuje da je za period od 2020 do 2024. godine zaprimilo samo 17 prijava za krivično djelo zlostavljanje na radu iz člana 210. Krivičnog zakonika.

U tom periodu donesene su:

• dvije optužnice,


• dvije naredbe o obustavi istrage,


• sedam naredbi o nesprovođenju istrage.

Zlostavljanje na poslu problem sistema ne pola

Pola prijava podnijeli su muškarci, pola žene – što ruši uvjerenje da je zlostavljanje "ženski problem". Ono je, prema svemu, problem sistema, ne pola.

Krivični zakonik propisuje kaznu do dvije godine zatvora ili novčanu kaznu za onoga ko drugog na radu vrijeđa, ponižava ili zlostavlja i time mu naruši zdravlje. Ali gonjenje ide samo na prijedlog oštećenog, što proces dodatno usporava i obeshrabruje radnike.

Kisin Zagajac kaže da u svom radu ima veliki broj građanskih radnih sporova za diskriminaciju i uznemiravanje, ali nijedan krivični predmet. To je, ističe, najbolji pokazatelj da radnici zlostavljanje prepoznaju – ali ga se boje prijaviti.

Dok strah ostaje jači od povjerenja u institucije, zlostavljanje ostaje nevidljivo u sudskim evidencijama, ali itekako prisutno u svakodnevnim radnim odnosima.

Radnik će prije dati otkaz nego prijaviti poslodavca

Godinama trpljenje, ignorisane žalbe i stalni pritisci prisilili su mnoge radnike da napuste posao i potraže novi početak.

Naša sagovornica (ime poznato redakciji) koja je samohrana majka, opisala je svoje iskustvo koje je mnogima poznato, ali se rijetko javno iznosi.

„Godinama sam preuzimala posao kolege koji nije radio, trpjela njegove prijetnje i neuslovnu radnu atmosferu. Uprkos mojim brojnim žalbama, šef i menadžment nisu reagovali. Na kraju više nisam mogla da izdržim. Stalno su me uslovljavali da moram da trpim, jer sam samohrana majka i moram da zarađujem za djecu, pa sam dala otkaz“, ispričala je ona za Aloonline.ba.

I njen sugrađanin, koji je godinama bio meta maltretiranja nadređenog, opisuje slično iskustvo.

„Šef me godinama maltretirao, svaljujući svoje greške na mene. Menadžment nije reagovao na moje molbe da me prebace na drugu poziciju, iako je poznato da su se mnogi prije mene žalili i napuštali posao zbog toksične atmosfere. Na kraju sam morao da odem jer nije postojala nijedna zaštita ni podrška u firmi“, rekao je on.

Oboje su saglasni da nisu prijavili poslodavca iz straha da nakon toga neće biti poželjni radnici u drugim firmama.

Ovi primjeri potvrđuju ono što advokat Jovana Kisin Zagajac ističe: strah od otkaza i ekonomska zavisnost često nadjačavaju želju za pravdom, a institucije i dalje ne pružaju dovoljno zaštite.

Za radnike koji su odlučili da potraže novi posao, odluka da odu nije bila samo profesionalni izbor, već pitanje očuvanja ličnog dostojanstva i psihičkog zdravlja.