U parku Mladen Stojanović večeras je šetačima osmijeh izmamio čaroban prizor.

Dok su se pahulje lomile pod svjetlom uličnih lampi, a klupe i staze tonule pod težinom svježeg snijega, pojavio se prizor kakav se rijetko viđa i koji te nakratko zaustavi, nasmije i ugrije.

Na jednoj drvenoj klupi stajao je Snješko Bjelić, nježan i nasmijan, sa grančicama kao rukama i malim šeširom od lista i snijega. Pored njega njegov mali drugar, malo klimaviji i nesavršeniji, ali jednako šarmantan. Kao da su se njih dvojica smjestila tu da čuvaju park i pozdrave svakog prolaznika koji se odvaži da izađe u noć.

A onda, još nešto nevjerovatnije.

Samo nekoliko koraka dalje, u zasniježenom grmlju, ružičasti cvjetovi vajgelije provirili su ispod leda i snijega.

Grm savijen od hladnoće, latice zaleđene kao kristali, ali žive. U sred snježne tišine, u noći kada je sve trebalo biti uspavano, ta biljka je procvjetala.

Snješko i cvijet, dva mala čuda, pretvorili su običan zimski park u sasvim drugačiju priču. Onu koja podsjeća da se ljepota pojavljuje u raznim oblicima.

Scena iz banjalučkog parka izgleda baš kao prizor iz neke nježne zimske bajke.