Po smrti roditelja, Josif pređe u Solun, gdje se zamonaši.

Kao monah bio je uzor svima u postu, krajnjoj uzdržljivosti, neprestanom moljenju, psalmopojanju, bdijenju i trudu.

Solunski episkop rukopoloži ga za jeromonaha.

Znameniti Grigorije Dekapolit posetivši Solun zavoli Josifa dušom i srcem zbog njegovog rijetkog karaktera, te ga uze sobom u svoj manastir u Carigradu.

Kad opet buknu plamen ikonoborske jeresi pod Lavom Jermeninom Josif bi upućen u Rim, da pozove papu i rimsku crkvu u borbu za pravu vjeru.

No na putu uhvate ga pirati i dovezu na Krit, gdje su ga jeretici držali 6 godina u tamnici.

Josif se radovao što se udostojio stradati za Hrista, i neprestano je za to blagodario Bogu smatrajući željezne verige na sebi kao ukrase od zlata.

Šeste godine, na Božić, izjutra zli car Lav bi ubijen na jutrenju u crkvi. U taj sami čas javi se sveti Nikolaj Josifu u tamnici i reče mu: “Ustani i sleduj meni!”

Josif se oseti kao dignut u vazduh i na jedanput obre se pred Carigradom.

Njegovom dolasku obraduju se svi pravovjerni. Ispjevao je kanone i stihire mnogim svetiteljima. Imao je dar prozorljivosti, zbog čega ga patrijarh Fotije postavi za duhovnika i ispovjednika sveštenstvu preporučujući ga kao: “čovjeka Božjeg, angela u tijelu, oca otaca”.

U dubokoj starosti predade duh svoj Gospodu, kome je vjerno služio i djelom i pjesmom. Skonča mirno uoči Velikog četvrtka 883 god.

Molitva glasi:

U tebi se, Oče, sigurno spase bogolikost, jer si primivši Krst, slijedio Hrista. Djelima si učio prezirati tijelo, želeći više za dušu stvari besmrtne, zato i sa Anđelima, Sveti Josife, raduje se duh tvoj.

BONUS VIDEO: