Zadušnice uvijek padaju u subotu jer je Isus Hristos taj dan, uoči vaskrsenja, u nedjelju, proveo upokojen. To je dan kada pravoslavni vjernici obilaze grobove najmilijih, daju pomene i pale svijeće. Sjećajući se svojih pokojnih predaka, hrišćanski vjernici se na ovaj dan mole Bogu za oprost grijehova i za svoje pretke.

Srpska pravoslavna crkva u toku godine obilježava jesenje ili Miholjske zadušnice, zatim ljetnje Duhovske, prolećne uoči Velikog posta i i zimske koje se zovu još i Mitrovske.

Na Zadušnice se u crkama služi parastos na kojem sveštenik vinom preliva žito, a poslije službe se obilaze grobovi najbližih, gdje se upali svijeća i čita molitva. Ko ne može najmilijima da ode na grob, svijeću zapali u crkvi.


Molitva za pokojne


Pomeni, Gospode, oce i braću našu usnule u nadi na vaskrsenje u život vječni i sve upokojene u pobožnosti i vjeri, i oprosti im svako sagrješenje, hotimično i nehotimično, što sagriješiše riječju, ili djelom, ili mišlju. I useli ih u mjesta svjetla, u mjesta svježine, u mjesta odmora, odakle odbježe svaka muka, žalost i uzdisanje, gdje gledanje lica.

Tvoga veseli sve od vijeka svete Tvoje. Daruj im carstvo Tvoje i učešće u neiskazanim i vječnim Tvojim dobrima i naslađivanje u Tvom beskonačnom i blaženom životu. Jer si Ti život i vaskrsenje i pokoj usnulih slugu Tvojih, Hriste, Bože naš,i Tebi slavu uznosimo sa bespočetnim Tvojim Ocem i Presvetim i Blagim i životvornim Tvojim Duhom, sada i uvijek i uvijekove vijekova.

Amin.


Sveštenstvo SPC na Zadušnice pominje i riječi Svetog Jovana Zlatoustog koji je besjedio ovako:


Pomozite pokojnima i pominjite ih. Ne oklevajte, dakle, da pomognete onima koji su otišli i prinesite vaše molitve za njih.

Nakon Miholjdanskih zadušnica, do kraja godine ostaju još Mitrovske zadušnice koje obeležavamo 4. novembra 2023. godine.

U blizini groblja oduvek je bilo mnogo praznovjerja i znakova.

O noćnim zločinima nemirnih duša snimljeni su mnogi filmovi i napisano je dovoljno knjiga. Čak su i postupci duboko religioznih ljudi ponekad obilježeni paganizmom.

[caption id="attachment_327968" align="aligncenter" width="923"] FOTO: Dejan Briza[/caption]

Kako i kada posjetiti groblje?


O večernjim obilascima grobova


Većina pitanja se odnosi na večernje posjete grobljima. Evo nekih uobičajenih zabrinutosti u vezi s ovim:

1) Poslije podne na groblju se nema šta raditi, pošto su duše pokojnika uz tijelo samo do podne.

Čisto praznovjerje. Ako osoba već vjeruje u dušu i njenu sposobnost kretanja po zemaljskom svijetu, onda bi trebao znati: duša pokojnika i pokopa odavno je otišla u drugi svijet.

Naša rodbina i prijatelji čuju nas iz drugog sveijta. Nisu blizu tijela. Možemo doprijeti do njihovih duša s bilo kojeg mjesta, bilo kod kuće ili na poslu. Ne morate čak ni biti na groblju.

Idemo tamo, jer nam je u blizini posljednjeg utočišta voljene osobe lakše osjetiti njegovo nevidljivo prisustvo. A briga o grobu je počast uspomeni, dokaz da je pokojnik još uvijek u našim srcima.

2) Ne možete uveče na groblje, jer će se đavoli držati za vas


Takođe sujevjerje. Mjesto za groblje je prvobitno osvećeno. Zatim, nekoliko puta godišnje, sveštenik obilazi grobove, čita molitve i polije ih svetom vodicom. Tokom sahrane, sveštenik ponovo čita molitve i blagosilja grob.

Osim toga, groblje je puno krstova. Mogu li se crne sile razmnožavati u takvom okruženju?

Duše mrtvih se raduju samo kada im dođu voljeni. Kada ih se sete, molite se za njih. Ne mogu nikome nauditi.

Da li je moguće ići na groblje uveče?

Nema ograničenja. Šetajte kada želite i kada možete. Postoji samo upozorenje.

Desilo se da na grobove stavljaju hranu, stavljaju alkohol. Neki čak donose odeću, igračke, cigarete. Sve je ovo suvišno. Slična tradicija došla je do nas još od paganskih vremena. Međutim, ljudi to i dalje rade.

Nerazumno ponašanje privlači čopore divljih pasa i grupe beskućnika na groblje.

I jedni i drugi traže nešto za jelo, od čega profitiraju. Pravu opasnost za večernje posetioce predstavljaju psi i beskućnici. U ovom trenutku na groblju je manje ljudi, pa nesretna živa bića slobodno traže plijen.

Uveče se treba plašiti živih, a ne mrtvih.

Mnogo je pitanja o vremenu obilaska groblja.

Sveštenici na sva ova pitanja odgovaraju na isti način: idi kad ti odgovara. Za dušu umrle osobe važno je da se sjeća i moli za to. Da radi nje daju milostinju i daju priloge. I nije bitno kad dođeš na groblje.

Ipak, sveštenstvo savjetuje da se ne uzburkava prečesto duša pokojnika suzama i jadikovkama. Bolje je još jednom otići u crkvu, zapaliti svijeću i pomoliti se, a ne plakati na grobu.

Zato je crkva odredila dane pomena umrlim. Potrebni su i da živi ne zaborave mrtve.

Riječ je o svetom mjestu gdje tijela mrtvih počivaju do budućeg Vaskrsenja. Čak i paganizam smatra grobnice svetim i neprikosnovenim mestima. A što se tiče hrišćanstva, od davnina postoji običaj da se grobno mjesto obeleži humkom i pobjedonosnom zastavom našeg spasenja - Časnim životvornim krstom.

Nacrtan je na nadgrobnom spomeniku, podignutom preko nadgrobnog spomenika.

Krst na grobu pravoslavnog hrišćanina simbol je besmrtnosti i vaskrsenja. Na mezaru se postavlja kod nogu pokojnika, tako da je lice pokojnika okrenuto ka raspeću.

U pravoslavlju se mrtvi hrišćani nazivaju pokojnicima – „otišao na počinak“ ili pokojnicima – „usnulim“ do Velikog časa Vaskrsenja, kada ustanu iz groba, „uskrsnu“. Grob je privremeno sklonište, grobnica i mjesto budućeg vaskrsenja, ponovnog rađanja novog života. Stoga grob, kao i krst, treba održavati čistim i urednim.

Krst, bio metalni ili drveni, više priliči počivalištu pravoslavnog hrišćanina nego skupi spomenici i mermerni nadgrobni spomenici. Ali rješenje ovog vrlo delikatnog pitanja je lična stvar i odlučuje svaka porodica pojedinačno. I nije sasvim moralno i etički kriviti rodbinu za nepretenciozan nadgrobni spomenik od metala, pa čak ni za nepostojanje istog, kao i za „prkosno neskromne“ spomenike.

BONUS VIDEO: