Sa dvanaest godina svirao je prvi put na svadbi, danas priznaje da je taj broj porastao do nevjerovatnih 1600 svirki. Školovao se u Sarajevu. Bio je svjestan da mu ovladavanje muzikom i što većim brojem instrumenata pruža životnu šansu, da se vine iz rodnog Starog Martinca, na desnoj obali Vrbasa u svijet. I uspio je.

Jovo Jerković danas je čovjek orkestar, tako ga zovu. Zaokuružio je sedamdeset godina života, i danas svojom muzikom uveseljava svoje prijatelje i mnoge druge.

„Zahvaljujući muzici, koja je moj život i u životnoj hijerarhiji mi je odmah do ćerke Milane, obišao sam i Evropu i Ameriku. Tri mjeseca sam svirao i pjevao našim ljudima u Torontu, nudili su mi da ostanem kod njih, zahvalio sam se i vratio u svoju Gradišku“, priznaje Jovo.

Imao je šansu i da sa poznatim bendom „Dubioza kolektiv“ ode u „Rijaliti“, ali nije. Ostao je vjeran kafani, šatoru, tamburici, fruli, gitari, harmonici i drugim instrumentima. Dok nije uspostavio saradnju sa popularnim Sarajlijama, Jovo Jerković  je svirao na 24 instrumenta. A onda je u dva poteza „pročitao“ tajne instrumenta ukulele, uz koji je otpjevao dobro poznati refren „Nemoj  mala plakati, niti za mnom žaliti, neću ti se vratiti, odo' u rijaliti“.

„Mogao sam sa njima nakon snimljenog spota krenuti na turneju po Evropi, ali ja sam boem, ne mogu bez svoga društva, kafane, pa i šatora. Imponovala mi je saradnja sa „Dubiozom“, oni su dolazili ovdje u Gradišku na moj jubilej povodom pola vijeka muzičke karijere“. Napravili smo lom u prepunoj velikoj dvorani Kulturnog centra Gradiška, a poslije toga u Klubu penzionera, kao da se pravda Jovo.

Veoma loš vid, a vidi samo desetak odsto na jedno oko, Jovo je nadomijestio perfektnim sluhom i talentom za muziku. Pjeva, svira, komponuje. Svakodnevno u Klubu penzionera u Gradišci svira na klaviru i zabavlja ljude treće životne dobi. Jednom sedmično organizuje i svira igranke za najstarije, a uključio se i u  originalnu humanu misiju. Zajedno sa drugarima često posjeti prijatelje u Domu za stara lica „ Rezidencija Bakić“ u Gradišci. U prelijepom ambijentu ljetne bašte odsvira im nekoliko sevdalinki i starih narodnih pjesama, ispuni po koju muzičku želju i obeća da će im doći opet.

U džepu obavezno ima frulu, a  posljednjih godina izvlači dušu gitari sa 12 žica. Dobio ju je od svog bivšeg učenika,koji se dobro snašao u Njemačkoj.

Prije tri decenije Jovo je komponovao pjesmu „Kaput stari“. Riječ je o svojevrsnoj himni boema. Jovo je stihove pokojnog novinara i satiričara Jovana Joce Dakića ukrasio notama na svoj način. Zanimljivo je da su stihovi posvećeni Višeslavu Beriću, legendarnom beku Kozare, istinskom boemu.

Jovo Jerković se nakon  školovanja po domovima, skućio  i zaposlio u Gradišci. Danas je penzioner, sa frulom u džepu harmonikom u koferu i tamburom oko vrata. Zaplovio je i u satirične vode, piše aforizme i po koji objavi na društvenim mrežama.

Boško Grgić