Na obroncima planine Cincar, na visoravni Kruzi gdje priroda ne poznaje granice, decenijama galopira jedno od posljednjih čuda evropske divljine - krdo divljih konja.

Preživjeli su desetine okrutnih zima koje lome kosti i ljeta koja pale kopita. Danas ih je oko 1.200. Neki tvrde da je manje, drugi više, ali niko ih zapravo ne broji, jer ih niko i ne posjeduje.

Ipak, kad ih ugledaju — pamte ih zauvijek.

Iako ih zovu "divljima", zapravo su feralni — potomci pitomih životinja koje su se vremenom prilagodile životu bez čovjeka.

Potiču od konja koje su krajem 20. vijeka napustili poljoprivrednici kada su traktori zamijenili plugove. Vlasnici su ih puštali  visoko u planinu vjerujući da će priroda učiniti ono za šta čovjek nije imao snage - skratiti im muke. Napuštena, ne i pokorena, ova plemenita grla povukla su se visoko u planine i stvorila sopstvenu hijerarhiju. Njih ne krotite i ne jašete - oni su slobodni.

Njihovo mjesto nije u štali nego na vjetrom šibanim prostranstvima herceg-bosanskog krša. Naučili su pred grmljavinom slušati tihe jecaje planine. Njihov opstanak prkosi vremenu, predatorima i ljudskoj ravnodušnosti. Iako žive prema zakonima prirode, "divlje konje" ljudski zakon ne prepoznaje. Krdo sa Cincara ne nosi čipove niti su u registru. Domaći nisu jer nemaju vlasnika, niti divlji jer ih je pustila ljudska ruka. I dok se ljudi spore oko toga u čijoj su nadležnosti, konji i dalje žive. Bez pravne podrške i konkretne zaštite - sve to je tek krhka mreža dobre volje.

Galop između prirode i zakona

Godine 2009. lokalne vlasti donose odredbu o zaštiti konja. Hrane ih, čuvaju, priznaju kao baštinu. No, kako raste broj sudara na drumu  Livno–Šuica, 85 nesreća u nekoliko godina, raste i broj tužbi. U panici, 2017. godine ukidaju zaštitu. Prekidaju finansiranje. Povlače se. Od tada niko za njih ne odgovara, a svi ih gledaju. Aktivisti vape za pomoć, postavljaju pojilišta, skupljaju donacije. Jedni predlažu rendžersku službu, drugi status zaštićenog krajolika. A zakoni... Zakoni se napišu i zaborave u ladicama. Srećom, lokalna zajednica nije pognula glavu.

Volonteri iz  Planinarsko-ekološkog društva “Borova Glava” pokušavaju nadomjestiti prazninu.

- Pravimo pojilišta kako bi spriječili migraciju prema cesti, nadgledamo stado, liječimo povrijeđene konje kad i koliko možemo – ispričao je volonter "Borove Glave".

Ovi tihi čuvari bez plate i priznanja, pokušavaju ih zadržati tamo gdje pripadaju — u divljini. Zimi, kada planina zanijemi pod snijegom i mrazom, kreću u džipovima kroz led i maglu — da konjima donesu so koja ih vuče prema asfaltu i opasnosti.

Tiha nada

Posljednjih godina posjetilaca na obroncima planine Cincar sve je više. Zastanu kada se na horizontu pojavi krdo koje kroti liniju između neba i zemlje.

- Turizam se polako, ali primjetno razvija. Pojavljuju se vodiči, ponude za izlete, pa čak i male lokalne inicijative koje kombinuju posmatranje konja s promocijom planinske hrane i tradicije – naglašavaju u "Borovoj Glavi" i dodaju da je to za regiju kojoj prijeti iseljavanje i zaborav više od puke atrakcije. Kažu to je  prilika.

Ne mogu da se ne nadaju, jer možda, ali samo možda, ta pažnja može postati snaga ako je isprati odgovornost.

Ukoliko vlasti, zakonodavci i turisti prihvate da zaštita krda nije samo pitanje morala, već i potencijalnog razvoja, možda će galop konja postati pokretač nečeg većeg.

Divlji konji Livna danas predstavljaju više od čuda prirode. Oni su živi simbol otpornosti, nezavisnosti i borbe. Njihovo postojanje podsjeća da sloboda nije luksuz, već prirodno pravo koje čovjek često uzima zdravo za gotovo – osim kad ga vidi u nečijem drugom galopu.

Možda će ih jednog dana zakon priznati, možda i zaštititi.  Ali dok se to ne desi — oni trče. Protiv vjetra, protiv zaborava, protiv granica koje im drugi postavljaju.

Krdo ne zna za statuse, papire ni vlasništvo. Krdo zna samo za slobodu.