Ovim se riječima 15. jula na svom Facebook profilu oglasio Domagoj Margetić, samoproklamovani istraživač-novinar, koji već mjesecima objavljuje navodne dokumente i dokaze o tzv. Sarajevo safariju.

Nekoliko dana ranije, 10. jula, Margetić je pozvan u Tužilaštvo Bosne i Hercegovine kako bi u svojstvu svjedoka podijelio svoja saznanja o strancima koji su tokom opsade Sarajeva, kako on tvrdi, plaćali da pucaju na civile u opkoljenom gradu.

Svoje svjedočenje Domagoj Margetić je ponosno najavio na društvenim mrežama, objavljujući čak i službeni poziv koji je dobio iz državnog Tužilaštva kao argument relevantnosti njegovog "istraživačkog“ rada.

Pratioce, međutim, Margetić nije izvijestio o tome kako je protekao njegov razgovor sa tužiocima.

No, s obzirom na to da se svaka istraga rukovodi prije svega dokazima, a ne nečijim tvrdnjama, možemo pretpostaviti da su državni tužioci od njega zatražili da im dostavi dokumente koje posjeduje i za koje kaže da potiču iz arhive Novosarajevskog četničkog odreda (NČO), kako bi provjerili njihovu autentičnost. Ali, ne lezi vraže – taman kada je trebao svoja saznanja potkrijepiti konkretnim dokazima, u njegovom skladištu izbio je požar, piše Istraga.

“Požar je bio izlika da se provali u prostor mog skladišta i da na taj način moje skladište postane dostupno njima“, kaže Margetić.

Ko su to “oni“ i ko stoji iza navodnog požara, za sada nije poznato nikome osim Domagoju Margetiću.

Kada je Istraga u januaru 2026. objavila tekst o dokumentima krajnje upitne vjerodostojnosti koje plasira Margetić, bili smo optuženi da smo plaćenici Aleksandra Vučića i srbijanske BIA-e, da smo izdajnici i nepatriote, da „rušimo“ istrage o Sarajevo safariju koje se vode u BiH i Italiji.

Pola godine kasnije, pokazalo se ono što je svakome koji je tu priču pratio sa malo više razboritosti, a malo manje emocija bilo jasno od početka – za tvrdnje o organizovanim pohodima stranih državljana koji su plaćali ogroman novac da bi zadovoljili svoje psihopatske porive i sa položaja srpske vojske iznad grada pucali na sarajevske civile, nema ama baš nijednog konkretnog dokaza.

Izvori Reutersa prenose kako Tužilaštvo u Milanu nije uspjelo prikupiti dovoljno dokaza za podizanje optužnice protiv osumnjičenih u istrazi.

“Vrlo iskreno, u ovom trenutku tužitelji ne bi mogli zatražiti da bilo koji od osumnjičenih bude izveden pred sud“, kaže Reutersov izvor, prenosi Istraga.

Martens: Ništa nije potrkijepljeno dokazima

Poznati novinar Michael Martens objavio je za njemački FAZ istraživanje u nekoliko nastavaka o Sarajevo safariju i utvrdio da postoje brojne nelogičnosti koje dolaze iz tri glavna izvora priče, a to su slovenački reditelj Miran Zupanič koji je o tome snimio film, italijanski novinar Ezio Gavazzeni i Domagoj Margetić, koji su na temelju Zupaničevog filma, vlastitih “istraživanja” i maštovitosti napisali knjige.

“Nijedno od ova tri djela, kada je riječ o pouzdanosti izvora, ne može izdržati čak ni približno kritičko preispitivanje. Ko pogleda film i pročita knjige, nakon toga će znati prilično – ništa. Skandal o bogatim lovcima na ljude u ovim se djelima insinuira i potpiruje, ali se ne potkrepljuje dokazima niti uvjerljivo objašnjava. To što se Zupanič, Gavazzeni i Margetić u mnogim medijskim izvještajima pojavljuju kao ‘istraživački novinari’ ni u kojem slučaju ne opravdava njihov rad”, zaključuje Martens u opsežnoj analizi u FAZ-u.

Bell: Nisam čuo ni glasinu o tome

Martin Bell, čuveni novinar BBC-a, za Media.ba kaže da u vrijeme dok je bio ratni reporter u Sarajevu nikada nije čuo “čak ni glasinu o toj priči”.

Bell se ogradio rečenicom da su vlasti Republike Srpske zabranile pristup stranim novinarima na teritoriju pod njihovom kontrolom još od avgusta 1994. godine, time ograničivši izvještavanje. U svom odgovoru također sugeriše da su drugi novinari, uglavnom Rusi i Grci, imali mogućnost izvještavanja sa teritorije Republike Srpske „bez ograničenja“ i da su oni „možda dobra adresa sa daljnja istraživanja“.

Kusovac: Nasmijao sam se i odbacio tvrdnje kao budalaštinu

Zoran Kusovac, jedan od najuglednijih ratnih izvještača iz regije, koji je 90-ih godina “pokrivao” rat u Bosni i Hercegovini, kaže da je redom kontaktirao svoje kolege-ratne reportere iz opkoljenog Sarajeva. Niko od njih ne sjeća se da je ikada čuo za bogate strance-snajperiste koji su dolazili na položaje VRS.

“Kad sam put čuo tvrdnje o tobožnjem sarajevskom safariju, debelih 30 godina nakon što se navodno dogodio, nasmijao sam se i odbacio ih kao još jednu budalaštinu sve neprofesionalnijih i klikova gladnih medija. Od početka je priča zvučala glupo, besmisleno, nelogično, u sukobu s osnovnim činjenicama i posve nemoguća. Uz to, glavni joj je pokretač bio nekakav nepoznati Talijan koji se predstavljao kao 'publicista' a on se opet kao oslanjao na 'istraživanja' jednog već tada činjenično i etički kompromitiranog slovenskog 'dokumentarista'. Kasnije im se priključila i treća moralna ništica, sitni sluga svih Udbi Balkana i šire, zagrebački rusofilski srbočetnikoljubni senzacionalistički 'pen for hire'. Računao sam da se nitko normalan ne može primiti na tu priču koja ni kod jednog poštenog urednika-zanatlije s imalo mozga i obraza ne bi prošla ni prvu provjeru niti bi ikad došla do redakcijskog sastanka već bi završila u, danas digitalnom, košu”, piše Kusovac za hrvatski Telegram.

Avdić: Ne znam nikoga ko je čuo za te jezive zločine

Sličnog mišljenja je novinar i urednik Senad Avdić, koji spada u dobro obaviještene urednike.

Kaže da ne zna nikoga u medijima, politici, vojsci, policiji, pravosuđu ko je tada, pa ni narednih decenija, čuo za te jezive zločine.

Avdić dodaje da je producent Sarajevo safarija, slovenački filmski radnik Franci Zajc, kazao da je priču o bogatim strancima koji plaćaju srpskim vlastima da bi ubijali Sarajlije čuo 1993. godine tokom boravka u Sarajevu.

Zajc je 30 godina kasnije našao svjedoka tih zločina. Pred kamere je, zajedno sa redateljem Zupaničem, doveo anonimnog slovenačkog obavještajca koji je radio za nepoznatu američku agenciju predstavljajući se kao novinar i kome su neimenovani srpski prijatelji, iz Beograda i sa Pala, omogućili da svjedoči morbidnim orgijama bogatih, obijesnih evropskih monstruma bez identiteta.

Hartman: Nema dokaza o safari vikend turama

Florence Hartmann, dok je boravila u Bosni i Hercegovini i Sarajevu (sve do maja 1994.) i izvještavala za Le Monde, također nije imala saznanja o „turistima“ koji iz snajpera ubijaju građane Sarajeva.

Međutim, Hartmann vjeruje da su “pojedini privilegovani strani gosti imali priliku pucati na sarajevske civile“, pri čemu kao jedini javno potvrđen primjer navodi Eduarda Limonova iz filma Serbian Epics.

Hartmann ne isključuje mogućnost da su sličnu priliku imali i drugi stranci, ali smatra da nema dokaza o organizovanim “vikend safari“ turama.

Pozivajući se na svoje izvore, Hartmann u izjavi kaže da je Haški tribunal još 1998. godine raspolagao imenima pet italijanskih državljana povezanih s ovim navodima i da je sve ostalo na tome.

Kontić: Nema traga o tome

I na kraju, ratni dopisnik Glasa Amerike iz Sarajeva, Boro Kontić se pridružuje jednoglasju svojih kolega.

Za Kontića, kao i za sve druge, ne postoji nijedan trag da su ratni reporteri ikada pominjali ili govorili o ovome u vrijeme rata u Sarajevu.

Kontić navodi da je u izjavi za jedan crnogorski medij, nakon pojavljivanja filma o “Sarajevo safariju“, izrazio sumnju u ovu priču, što je izazvalo čuđenje kod crnogorskog novinara.

“Ratni reporteri koji su tokom opsade pokrivali Sarajevo, prema riječima Kontića, svoj posao su radili na vrhunskom nivou. Vodili su računa da im ništa ne promakne, pa ni najmanja vijest koja bi zanimala njihovu publiku. Imali su široku mrežu lokalnih saradnika na svim frontovima. U prilog njihovoj informisanosti, Kontić navodi da je jedan od njih 1993. godine sa njim podijelio informaciju o gradnji tunela ispod aerodromske piste. Tada je sa tom informacijom bila upoznata tek nekolicina ljudi iz vlasti. Za kraj, Kontić tvrdi da tema 'Sarajevo safarija', u formatu kako se danas interpretira, 'ne postoji, jer niko od ratnih reportera nije pisao o tome – takva tema, takvim profesionalcima ne bi mogla promaći“, navodi Mediacentar.

U FBiH i Hrvatskoj pumpaju ovu priču

Nažalost, urednici medija, prvenstveno onih iz Federacije BiH i Hrvatske, ne samo što su se na priču “primili”, već su je mjesecima dodatno pumpali senzacionalističkim tvrdnjama koje nisu bile potkrijepljene nijednim konkretnim i provjerenim dokazom.

Glavni razlog za to bio je potpuno jasan – spominjanje Aleksandra Vučića i njegove navodne uloge u organizaciji snajperskih pohoda na opkoljeno Sarajevo (Zoran Kusovac piše da se sjeća Vučića iz tog perioda samo kao prevodioca i ne previše bitnog, iako fanatičnog i drskog, propagandiste srpskih medija).

“Priča o italijanskim snajperistima u lovu na Sarajlije vjerovatna je kao davno svjedočenje o Srebreničanima u srbijanskim zatvorima”, piše u kolumni za Slobodnu Bosnu Senad Avdić, podsjećajući na slične “ublehe” koje su svojevremeno plasirane u ovdašnjem medijskom prostoru.

I tako se, otprilike, odvija rasplet “eksplozivne”, duboko uznemirujuće priče o Sarajevo safariju – u dimu i vatri Margetićevog zagrebačkog skladišta u kojoj su isparili njegovi navodni dokazi i dokumenti, ali je zato konačno ogoljena istina o oportunističkim, bezobzirnim kreatorima ove priče koji su, vođeni željom za samopromocijom i instant profitom, otvorili bolne rane i traume preživjelih iz opsade Sarajeva.

Zašto ne postoji trag “Sarajevo safariju“?

Uz sve što je do sada napisano i objavljeno o tzv. Sarajevo safariju, Mediacentar otvara ključno pitanje – zašto priča o “turistima“ koji su plaćali da bi ubijali građane Sarajeva, za koju su postojale indicije i koja je u javnost došla još dok je Sarajevo bilo pod opsadom, nije ostavila gotovo nikakav trag u izvještavanju domaćih i stranih novinara koji su živjeli i radili pod opsadom?

Prije odgovora na to pitanje, oni se vraćaju n početak cijele priče, odnosno u 1995. godinu, kada je informaciju o tome da su italijanski građani, uz logističku i svaku drugu pomoć struktura Vojske Republike Srpske, organizovano dolazili na obronke brda oko Sarajeva kako bi iz zabave snajperima ubijali ljude u gradu donijelo Oslobođenje.

“Vijest se na naslovnici pojavila 1. aprila 1995. godine, a preuzeta je iz zagrebačkog Vjesnika, odnosno iz teksta Inoslava Beškera. Novinar Bešker se u svom tekstu referisao na italijanske medije koji su prenijeli tekst iz La Stampe, pod nazivom 'Ratni vikend u Sarajevu' novinara Giuseppea Zaccarije. To je mogao da bude još jedan od tekstova koji su opisivali situaciju u i oko Sarajeva tokom rata, a koji su čitatelji u Italiji dobijali skoro na dnevnom nivou. Za razliku od drugih izvještaja, ovaj je imao 'informaciju više'“, piše Mediacentar.

Zaccaria je, navode, opisao kako ga je pripadnik Vojske Republike Srpske odveo do improviziranog snajperskog položaja, ne navodeći lokaciju, s pogledom na tadašnju “Snajpersku aleju“ u Sarajevu i ponudio mu da iz snajpera puca na nekoga sa sarajevskih ulica.

“Novinar je vjerovatno ponudu odbio, vratio se u Italiju, pripremio i objavio tekst koji je samo nakratko pobudio pažnju javnosti. Priča o ovome mirovala je sve do 2022. godine, kada je na petom izdanju AJB DOC Film Festivala u Sarajevu prikazan dokumentarni film 'Sarajevo safari' režisera Mirana Zupaniča. Film je temu ponovo aktuelizovao i od tada, pa sve do danas, pojavljuje se u medijima. Zupaničev film dao je povoda da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u novembru 2022. otvori predmet u ovom slučaju, a na inicijativu tadašnje gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić. U novembru 2024. godine, Tužilaštvo u Milanu je otvorilo istragu na temelju prijave pisca Ezija Gavazzenija, autora knjige 'Vikend snajperisti'“, piše u tekstu ovog medija.

Dalje kažu da pretražujući novinsku arhivu Infobiro, jednostavno je ustanoviti da mediji u Sarajevu sa pažnjom prate temu.  

Analiza sadržaja ukazuje da pokrenute istrage još nisu dale konkretne rezultate.

Uz sve ove činjenice, a kako bi donijeli novi ugao i novi tračak svjetlosti nad ovom pričom, pitali su pet novinara – ratnih reportera, koji su mogli i trebali nešto znati o tome, a o njihovim stavovima pisali smo nešto ranije na početku ovog teksta.

Priča koja jeste klimava

Analiza dostupne novinske građe, zajedno sa izjavama ratnih izvještača, ukazuje da priča o organizovanom „snajperskom safariju“ jeste klimava. Iako su još 1995. godine postojale pojedinačne informacije i novinski izvještaji koji su ukazivali na mogućnost da su strani državljani učestvovali u zločinima nad civilima, tvrdnje do danas nisu potkrijepljene dokazima koji bi ukazivali na postojanje organizovanog sistema masovnog dolaska stranaca koji su plaćali nekome da iz zabave, sa položaja Vojske Republike Srpske, ubijaju ljude u Sarajevu.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) donio je presude protiv vojnog i političkog vrha Republike Srpske, potvrđujući da je opsada Sarajeva bila dugotrajna kampanja neselektivnog granatiranja i snajperskog djelovanja sa ciljem širenja terora među civilnim stanovništvom. U tom kontekstu, Kusovac je u svojoj izjavi naveo da je opsada Sarajeva sama po sebi bila dovoljno strašan zločin i da joj nije potrebno dodavanje neprovjerenih tvrdnji.

Kao konačni zaključak, u kontekstu djelovanja snajperista prema građanima Sarajeva, sigurno bi bilo korisnije da se medijski prostor i napori za otkrivanje istine usmjere na istraživanje i dokumentovanje djelovanja snajperista Vojske RS-a sa Grbavice ili Jevrejskog groblja o kojima, valjda, ima dovoljno informacija koje su prikupile i dokumentovale službe Republike Bosne i Hercegovine, čiji je to bio zadatak.

Margetić rekao da je Vučić umiješan u “Sarajevo safari“

Podsjetimo, Domagoj Margetić, novinar iz Hrvatske, 25. januara ove godine objavio da navodno posjeduje originalnu ratnu dokumentaciju koja, kako tvrdi, potiče iz arhive pokojnog Slavka Aleksića, bivšeg komandanta Novosarajevskog četničkog odreda, a prema kojoj je tvrdio da je Aleksandar Vučić, sadašnji predsjednik Republike Srbije umiješan u tzv. “Sarajevo safari“.

Prema toj konstrukciji, Aleksić je dio svoje arhive ostavio saborcima “za slučaj da mu se nešto desi“, a oni su je potom predali upravo Margetiću.

Na osnovu tih papira, hrvatski novinar je tvrdio da je Vučić imao ulogu “vodiča i pratioca“ stranih gostiju koji su navodno dolazili u Sarajevo kako bi pucali na civile, ali te tvrdnje, koje su u javnosti predstavljene kao “ekskluzivno otkriće“, su se nakon detaljne analize pokazale kao klasična medijska podvala zasnovana na dokumentima krajnje sumnjive i lažne autentičnosti.

Tužilaštvo BiH

Podsjetimo i da je gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić još 2022. predao krivične prijave na adresu Tužilaštva BiH protiv režisera filma “Sarajevo safari” Mirana Zupaniča zbog širenja rasne i vjerske mržnje jer je, kako je tada rekao, gnusne laži i izmišljotine upakovao u film pod nazivom “Sarajevo safari”.

Prijava je podnesena i protiv organizatora AJB DOC Film festivala, na kojem je pomenuti film prikazan.