Devedesetih godina Banjaluka je imala "internet prije interneta", a oni koji su bili željni ljubavi i tražili srodne duše trebalo je samo da se jave na najpopularniji ovdašnji radio.

Pozvali smo čovjeka čiji je glas na talasima BIG radija tih godina bio i Tinder i Viber i Instagram i BBC i CNN, sve u jednom, legendarnog Darka Gunjića Gunju da nam ispriča kako se ljubav tražila putem emisije "Spajalica".

"Na to sam i ja zaboravio. Počela da radi Vera Sajić. Ja sam preuzeo, pa je bila malo blentavija emisija, ali bila je super fora. Vrlo dobro je se sjećam", rekao je Gunja za Aloonline.

Kaže, bile su dvije linije, prštalo na sve strane. Sjeća se jednog od "najblesavijih dogovora" kojem je on kumavao.

"Oglas je dao muškarac i bio je u fazonu: ima 45 godina, situiran, frka drma i traži ženu od toliko do toliko godina. Javila se nekad žena i sada ne znaju gdje će se naći. On je visok, košarkaš, ona se bavila rukometom. Kažem ja: "Divno, krasno, eto poveznice", prisjetio se Gunja.

Košarkaška i rukometna lopta dokaz ljubavi: Tapkali ispred "Bosne"

Dogovore se oni da se nađu ispred hotela "Bosne" i treba da dogovore znak raspoznavanja. Kako nisu znali šta da urade, Gunji je sinula ideja.

"Kažem njemu da ponese košarkašku loptu i tamo da tapka loptom, a ženi da ponese rukometnu i dodam: "To će biti neoborivi signali da ste vas dvoje na pragu velike ljubavi, djece, braka i zaje*ancije."

Nije, međutim, svako imao pri ruci loptu, ružu, pa se snalazio kako je znao. Gunja se sjeća i jednog momka kojem je jedini rekvizit bio: nedostatak blatobrana.

"Sjećam se i jednog koji nije imao blatobran na biciklu, pa je rekao curi: "Nemam blatobran na biciklu, a pada kiša. Prepoznaćeš me ispred "Boske" po štrafti na leđima". I eto, to mu je bio jedinstveni znak raspoznavanja ", kroz smijeh priča Gunja.

Iako sve ovo možda zvuči kao šala, koliko je to zaista bilo ozbiljno govori i podatak da su se parovi koji se se upoznali putem "Spajalice" stajali i na "ludi kamen".

"Jeste, jeste! Čuo sam da je bilo i onih koji su stali na ludi kamen. Mene su čak dva para zvala na svadbu, ali sam bio spriječen", potvrđuje Gunja.

Sve ove uspješne ljubavne priče iz "Spajalice" zvuče još nevjerovatnije kada se sjetimo da su se odvijale u eri bez mobilnih telefona. Tada nije bilo profila, filtera, niti luksuza zvanog "kasnim par minuta". Mobilni telefoni su bili daleka budućnost, a davanje fiksnog broja značilo je rizik da naletiš na nečijeg oca. Dogovor je bio svetinja, jer naknadne promjene plana nisi imao kako javiti.

A šta se dešavalo kada bi taj dogovor, u svijetu bez mobilnih, bio i mrvicu neprecizan? Odgovor na to najbolje znaju Prijedorčani.

Prijedorski bermudski trougao: "Vidimo se kod Makroproma!"

Ako je Banjaluka imala dramu s mokrim leđima i loptama, Prijedor je imao svoj ljubavni bermudski trougao. Trgovačka mreža "Makroprom" bila je i glavno mjesto sastanka, ali i poprište najboljih ljubavnih nesporazuma u gradu. Jedna Prijedorčanka nam je ispričala kako je izgledala njena tinejdžerska drama iz tog vremena.

"Nakon nekoliko mjeseci sviđanja, dogovarali smo se preko prijatelja kad i gdje da se nađemo. Dogovor je pao na "Makroprom", 20 časova, petak. Problem je nastao kada sam ja otišla pred jedan, a on pred drugi. Nažalost, nije se preciziralo pred kojim, jer u to vrijeme su u gradu bile tri prodavnice."

Ona ga je čekala, on se nije pojavio. Ova ljubavna priča nije imala srećan kraj.

Tehnologija svakako olakšava život, ali današnjim generacijama, sa svim algoritmima koji "spajaju kompatibilne profile", opasno nedostaje onog šarma i neizvjesnosti kada sa nadom u srcu stojiš i išekuješ da se ljubav tvog života pojavi - bilo to ispred "Boske" ili "Bosne", ili ispred jednog od tri "Makroproma".