Staniša je rođen 1956. godine u Brađevini, u mjesnoj zajednici Ratkovići. Prije rata živio je od poljoprivrede, obrađivao zemlju, gajio stoku i sarađivao sa ljudima iz okolnih srpskih i muslimanskih sela.

„Nikad nisam imao problema sa Muslimanima prije rata. Dolazili su kod mene da rade. Bili smo dobri i sarađivali smo.“

Kada su počele priče o ratu, malo ko je vjerovao da će sukobi zahvatiti i njihov kraj. Prvi znaci rata, svedoči Staniša, osjetili su se kada se vraćao iz Beograda. U Bratuncu su bile postavljene barikade, pa je morao da se vrati preko Drine. Ubrzo su u selu organizovali straže. Žene i djecu iselili su u Srbiju. U zaselku Brađevina ostalo je samo dvanaest mještana.

„Dvadeset sedmog juna 1992. godine su nas napali. Stojan je spavao. Ustao je bos, u čarapama i on je pošao da izbjegne iz sela prema Grabovičkoj rijeci. Oni su ga tu uhvatili, zarobili. I izveli ga tu iza kuće Živka Stevanovića i tu su ga oborili i zaklali.“

Staniša je u tom trenutku bio na straži iznad sela. Sa položaja na kojem se nalazio vidio je šta se dešava, ali nije mogao da pomogne. Kada su napadači otišli, sišao je i sa još nekoliko muškaraca izvukao Stojanovo tijelo. Stavili su ga u kolica i prenijeli do asfalta na Grabovičkoj rijeci. Odatle ga je preuzeo Stojanov sin Milovan i odvezao u baštu, gdje je izvršena obdukcija.

Tog dana u zaselku Brađevina ubijeno je uz Stojana još pet mještana, Vlado Pavlović, Slavoljub Petrović, Novica Stanojević, Radoje Jovanović i Ljubiša Gajić. Svi su postradali na svirep način.

Staniša je o ovom napadu i ubistvima svjedočio pred Međunarodnim sudom u Hagu, Okružnom sudu u Bijeljini i Vrhovnom sudu u Banjoj Luci. Iako je detaljno opisao šta se dogodilo, pravda za srpske žrtve u tom području, kako kaže, nikada nije zadovoljena.

„To je tako. Za srpsku žrtvu nema suze. Za Srbe je malo ko odgovarao”- konstantuje Staniša
Kuća mu je izgorjela, stoka odvedena, a porodica se sklonila u Srbiju. On je ostao na ratištu, na položajima u Bakovićima, Radijevićima, na Pribićevcu, Trnovu. Sve je izgubio, ali je sačuvao život da podigne sedmoro djece. 

Danas ima osamnaestoro unučadi, ali bol za izgubljenim rođakom i za svim stradalima ne prolazi.

„Kad ti ubiju rođaka, a ti to gledaš i ne možeš ništa da uradiš… to te prati cijeli život. Morao sam da sačuvam glavu, jer sam znao da ako pokušam nešto, ubiće i mene, a ko će onda djecu da podiže?“