Psi na Manjači preživljavaju u teškim uslovima, a oni koji su se kleli u njihovu dobrobit, čini se, imaju sasvim drugačije prioritete - pretvaranje humane misije u unosan porodični biznis finansiran javnim grantom.

Ovo nije prvi put da otvaramo ovu temu, ali „ploča“ koju je Mila Šarić, osnivačica udruženja „Sretan pas“, promijenila onog trenutka kada je novac legao na račun, prelazi granice. Godinama je žustro apelovala na vlasti, prozivala odgovorne, da bi, čim je dobila sredstva, zaboravila na azil na Manjači i ostavila pse da još jedno ljeto provedu u paklu limenih krovova.

3

Manjača kao „mamac“

Na osnovu analize projektne dokumentacije koju smo dobili u posjed, postaje jasno da je sav novac dobijen isključivo na krilima priče o Manjači. U aplikaciji dostavljenoj Kabinetu predsjednika Republike Srprske, Manjača nije samo lokacija; ona je definisana kao „centralni lokalitet“ i „centar za izradu svih sljedećih projekata samoodrživog azila na teritoriji Republike Srpske“. 

Svaka stavka u projektu, od sanacije objekata, preko karantina, do veterinarske ambulante, striktno je vezana za taj lokalitet. Čitajući taj dokument, stiče se utisak da je Manjača trebala postati hram brige o životinjama. Međutim, danas svjedočimo ciničnoj stvarnosti: dok su se sredstva odobravala na osnovu plana za Manjaču, nosioci udruženja „Sretan pas“ taj lokalitet tretiraju kao nebitan detalj. Pitanje je kristalno jasno: Ako je Manjača bila „srce“ sistema, zašto se taj centar danas sistemski zaobilazi? Očigledno je da Manjača nije bila cilj, već samo „mamac“ za dobijanje budžetskih sredstava.

Porodična „tarifa“

Podsjećamo, problem je izazvala i stavka „Ljudski resursi“ u iznosu od 90.000 KM, o kojem smo nedavno i pisali. Za tri pozicije: projekt menadžer, stručni saradnik za socijalizaciju i stručni saradnik za digitalni marketing - predviđeno je po 30.000 KM. Prema našim saznanjima, Mila Šarić je ove pozicije „podijelila“ među članovima uže porodice i to sa kćerkom, bratom i njegovom suprugom. Dok psi na Manjači nemaju adekvatnu veterinarsku njegu, porodica Šarić je kroz fiktivnu brigu planirala inkasirati trećinu ukupnog granta. Kako bismo razjasnili sporne navode kontaktirali smo osnivačicu udruženja, ali ona nije odgovorila na naše pozive. 

Međutim, tu apsurdima nije kraj. Budžet je „napumpan“ stavkama koje nemaju veze sa psima: od skupocjene opreme za kancelarije, preko mini kuhinja za radnike, do „vrtnog namještaja“ i računarskih programa za evidenciju. 

4

Potraga za „novom srećom“

Dok iz Centra za razvoj poljoprivrede i sela kažu kako daju maksimum da Manjača bude dostojno mjesto za boravak pasa čekajući obećana sredstva, udruženje „Sretan pas“ u tajnosti traži nove lokacije.

Gradonačelnik Laktaša, Miroslav Bojić, potvrdio nam je da je imao neformalan razgovor sa Vanjom Lakić, advokaticom udruženja, ali je jasno poručio:

„Opština nema namjeru da ulazi u taj projekat“.

Sličan epilog čeka nas i u Devetini, gdje su na zemljištu vlasnika pumpi Branka Đukića „nikle kućice“ za pse, iako Đukić tvrdi da ništa konkretno nije dogovoreno. Redakcija portala  Aloonline.ba pokušala je provjeriti sve navode sa advokaticom Lakić, ali ona je ostala nedostupna za izjave bilo kojeg tipa. 

1

Sa druge strane, volonteri građanske inicijative „Azil Manjača građani“ zahtijevaju odgovore na pitanja šta je realizovano od projekta na Manjači i gdje je nabavljena oprema, te zašto se ne sprovodi plan na osnovu kojeg je novac dobijen?

Dok iz Palate predsjednika Srpske mjesecima imamo muk, Bojan Pećanac, direktor Centra za razvoj poljoprivrede i sela, okreće se realnim rješenjima, poput pristupanja TRACES sistemu, ne želeći da troši energiju na pregovore sa „Sretnim psom“.

„Razgovarali smo i sa volonterima, koji su ocijenili da je stanje danas znatno bolje nego ranije a mislim da oni mogu da daju najbolji sud. Naš cilj je da sve bude organizovano na zadovoljavajućem nivou i da nastavimo sa unapređenjem uslova i saradnje sa svim zainteresovanim stranama“, kazao je Pećanac za Aloonline i dodao kako će se truditi da dodatno poboljšaju uslove, prije svega zbog dobrobiti životinja.

Sagovornik naglašava da je proširen tim ljudi koji radi na ovim poslovima i koji su svakodnevno na terenu, a takođe su dostupni i telefonski skoro 24h.

„Skoro smo imali i donaciju od jednog udruženja, tako da je zaključak da ujedinjeni i zajedničkim snagama dan po dan možemo napraviti azil kakav ovaj grad, a i region zaslužuje“, kazao je Pećanac.

Poenta je jasna

Dok se 300.000 KM „ljulja“ negdje između privatnih računa i neformalnih kafanskih pregovora, psi na Manjači su jedine žrtve. Vrijeme je da nadležne institucije, ako već ne žele da odgovore medijima, odgovore istražnim organima: gdje su pare i zašto psi i dalje udišu amonijak dok se neko bogati na njihovoj muci?

BONUS VIDEO: 

5