Prepoznavanje ove gljive zahtijeva oštro oko, jer se njen klobuk, koji podsjeća na pčelinje saće ili morsku spužvu, savršeno utapa u šumski ambijent. Boja mu varira od nježnih svijetlosmeđih tonova pa sve do gotovo crne, dok mu je unutrašnjost potpuno šuplja. Iskusni berači znaju da ga treba tražiti u svijetlim listopadnim šumama, posebno oko stabala jasena, brijesta i hrasta, ali i na vlažnim područjima uz obale potoka. Zanimljivo je da smrčak voli i „šokirana“ zemljišta, pa nerijetko buja na starim zgarištima ili mjestima gdje je zemlja nedavno nasipana.

Ova potraga odavno je prestala biti samo hobi i postala je ozbiljan sezonski posao. Budući da se smrčak ne može vještački uzgajati, tržišna potražnja diktira visoke cijene. Trenutno se u otkupu za kilogram svježe gljive može dobiti oko 20 KM, dok na tržnicama cijena raste i do 30 KM. Ipak, prava zarada krije se u sušenju. Suhi smrčak, poznat i kao „zlato u teglici“, zbog gubitka vode dobija na intenzitetu arome, a njegova cijena po kilogramu se kreće u nevjerovatnom rasponu od 400 KM do 500 KM.

Za one koji se odluče na ovu avanturu, važno je pridržavati se zlatnih pravila berbe. Gljive se uvijek sjeku nožem kako bi se sačuvao micelij u zemlji, a spremaju se isključivo u pletene korpe. Upotreba plastičnih vrećica je strogo zabranjena jer se gljiva u njima „upari“ i gubi na kvalitetu, dok korpa omogućava širenje spora za narednu godinu. Najvažnije upozorenje odnosi se na konzumaciju – smrčak se nikada ne jede sirov, već je obavezna temeljna termička obrada kako bi bio bezbjedan za jelo.

Svi zainteresovani berači koji žele provjeriti kvalitet svojih primjeraka ili dogovoriti isplatu, mogu se obratiti iskusnim otkupljivačima poput Almira Habiba, koji nudi brzu procjenu i isplatu na terenu, čime ovaj sezonski rad postaje još privlačniji za stanovnike ruralnih dijelova zemlje, piše Agroklub.