Nedavni incident u banjalučkoj Osnovnoj školi „Borisav Stanković“, gdje je učenica devetog razreda fizički nasrnula na drugu djevojčicu nanijevši joj povrede, ponovo je otvorio bolno pitanje: da li sistem uopšte funkcioniše? Činjenica da je napadačici ovo treća škola u kojoj se obrazuje, te da je i u prethodnim pokazivala problematično ponašanje, jasno ukazuje na to da mjera premještanja djeteta često ne rješava ništa. Problem se samo izmješta na drugu lokaciju, stvarajući nove neprilike i nove žrtve.

Alarmantno je i to što je interesovanje zajednice splasnulo čim je prošlo nekoliko dana od objavljivanja snimka nasilja. To oslikava stanje našeg društva u kojem su suštinski problemi važni samo dok su senzacija, nakon čega se fokus prebacuje na iduću vijest, dok djeca ostaju prepuštena istim, nefunkcionalnim obrascima.

Uloga Centra za socijalni rad

Iz Centra za socijalni rad Banjaluka naglašavaju da imaju ključnu ulogu u ovakvim slučajevima, ali i da je njihov rad dio šireg sistema.

„Centar za socijalni rad ima ključnu ulogu u postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja, djelujući u skladu sa zakonskim ovlaštenjima i principima zaštite najboljeg interesa djeteta. Po prijemu informacije o nasilju, bilo od strane škole, roditelja, policije ili drugih institucija, Centar pristupa hitnoj procjeni s ciljem utvrđivanja stepena ugroženosti djeteta.“

Kako navode, procjena uključuje razgovore sa djetetom, porodicom i školom, te analizu šireg okruženja u kojem dijete odrasta.

„U zavisnosti od utvrđenog stanja, Centar preduzima odgovarajuće mjere zaštite, koje uključuju savjetodavni rad s porodicom, upućivanje na stručne tretmane, nadzor nad vršenjem roditeljskog prava, kao i pokretanje drugih zakonom predviđenih postupaka“, naovde iz Centra za socijalni rad. 

Saradnja sa školama i policijom, dodaju, zasniva se na hitnosti i razmjeni informacija, s ciljem zaštite djeteta i sprečavanja daljeg nasilja.

Međutim, iz ove institucije jasno poručuju da problem nije izolovan:

„Slučajevi vršnjačkog nasilja su, nažalost, prisutni u velikom broju… Pored vršnjačkog nasilja primjetan je i porast djece koja ispoljavaju različite oblike poremećaja u ponašanju.“

Premještanje djece

Jedno od ključnih pitanja jeste da li premještanje učenika iz škole u školu ima efekta.

Iz Centra za socijalni rad su jasni:

„Premještanje učenika koji vrše vršnjačko nasilje može biti opravdana mjera u određenim situacijama… Međutim, važno je naglasiti da takva mjera sama po sebi ne rješava uzroke nasilnog ponašanja, jer se samo prebacuje problem u drugu školu, a ne rješava uzrok.“

Dodaju i da je vršnjačko nasilje sistemski problem:

„Vršnjačko nasilje nije problem pojedinca već cijelog sistema i društva.“

Napominjemo da smo povodom navedenog problema kontaktirali i druge institucije od značaja, ali do objavljivanja teksta odgovore nismo dobili. Ministarstvo unutrašnjih poslova RS i Ministarstvo prosvjete i kulture nisu stigli odgovoriti na upit redakcije Aloonline uprkos tome što je riječ o ozbiljnom slučaju vršnjačkog nasilja koje je uznemirio javnost i otvorilo važna pitanja o funkcionisanju sistema zaštite djece. Izostanak odgovora nadležnih institucija dodatno ostavlja prostor za sumnju u efikasnost i transparentnost djelovanja institucija u ovakvim situacijama.

Institucije postoje, ali prevencija izostaje

Ombudsman za djecu Republike Srpske Gordana Rajić ukazuje da je ključni problem u tome što sistem najčešće reaguje tek kada se nasilje već dogodi, umjesto da djeluje preventivno i na vrijeme prepoznaje rizična ponašanja.

„U praksi, vidljivo je da škole u najvećem broju slučajeva preduzimaju određene mjere, ali se često reaguje tek nakon što do nasilja već dođe, umjesto da se djeluje preventivno“, kazala je Rajićeva za Aloonline. 

Dodaje da iako škole formalno imaju razvijene mehanizme (pedagoško-psihološke službe, protokole postupanja, radionice i edukacije) problem je u njihovoj nedovoljnoj i nedosljednoj primjeni. Preventivne aktivnosti često su povremene, umjesto da budu kontinuirane i sistematske.

"Poseban izazov predstavlja i to što djeca nerado prijavljuju nasilje. Razlozi su različiti, od straha i nepovjerenja do uvjerenja da prijava neće donijeti promjene. Upravo zbog toga neophodno je graditi povjerenje između učenika i škole, kao i obezbijediti sigurnije i dostupnije načine prijave, uključujući i anonimne modele", pojašnjava sagovornica. 

Dodatni problem, ističe Rajićeva, jeste nedovoljno uključivanje drugih institucija u ranim fazama problema.

"Kada ponašanje djeteta ukazuje na dublje poteškoće, škole bi morale pravovremeno uključivati centre za socijalni rad i službe mentalnog zdravlja, što u praksi nije uvijek slučaj", objašnjava Rajićeva.

Ukazuje i na sve izraženiji uticaj porodičnog okruženja, gdje djeca sve češće dolaze iz sredina koje ne pružaju dovoljno podrške i stabilnosti.

"Iako institucije ne mogu direktno mijenjati porodične odnose, njihova je obaveza da koriste sve raspoložive mehanizme kako bi zaštitile dijete i spriječile eskalaciju problema. Prevencija mora biti kontinuirana, a ne povremena aktivnost. Odgovornost ne može biti prebačena samo na jedan segment društva. Škola, roditelji i institucije moraju djelovati zajedno, uz jasne procedure, bolju koordinaciju i jačanje kapaciteta sistema", zaključuje sagovornica. 

Dugoročno rješenje vidi u razvoju preventivnih programa, većem broju stručnog kadra u školama, ali i sistemskom radu sa djecom koja pokazuju rizična ponašanja. Bez toga, ističe, nasilje će se nastaviti rješavati parcijalno i sa zakašnjenjem, umjesto da se sprječava.

Ključna poruka jeste da vršnjačko nasilje nije pojedinačan incident, već kompleksan društveni problem koji zahtijeva stalnu i koordinisanu reakciju u najboljem interesu svakog djeteta.

Djeca nam nemaju epatiju

Psiholog Tea Džombić Đurić objašnjava da se nasilno ponašanje razvija kroz interakciju individualnih osobina i okruženja, često putem imitacije modela iz porodice ili medija. Deficit empatije i impulsivnost su ključni faktori. Sagovornica upozorava da kaznene mjere, poput premještanja iz škole u školu, imaju kratkoročan efekat jer ne djeluju na uzroke, te da su mnogo efikasniji restorativni pristupi usmjereni na promjenu ponašanja.

Džombić Durić takođe upozorava na ozbiljne posljedice koje izazivaju ovakve situacije.

"Kod žrtava se javljaju anksioznost, depresija i izolacija, dok djeca koja vrše nasilje imaju povećan rizik za antisocijalno i delinkventno ponašanje", pojasnila je sagovornica. 

Sociolog Jadranka Berić ističe da se vršnjačko nasilje ne može posmatrati izolovano.

Ona objašnjava da je riječ o odrazu šire društvene krize, ekonomske nesigurnosti, slabljenja autoriteta i promjena vrijednosti. U takvom okruženju, kaže, djeca često traže potvrdu kroz dominaciju nad drugima.

Posebno upozorava na uticaj društvenih mreža koje normalizuju nasilje i omogućavaju njegovo brzo širenje.

"Porodica ima ključnu ulogu. Djeca iz disfunkcionalnih sredina često prenose naučene obrasce u školu. Istovremeno, škole se suočavaju s nedostatkom stručnog kadra, zbog čega reaguje tek kada problem eskalira", zaključila je Berićeva. 

Zakoni postoje, ali sistem nije kompletan

Profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Nebojša Macanović ranije je za Aloonline upozorio da ključni problem kod maloljetničke delikvencije nije u zakonima, već u njihovoj nedosljednoj primjeni i nedovoljno razvijenom sistemu u praksi.

„Imamo dobre zakone, imamo uređene zakonske okvire, ali problem je što se ti zakoni ne provode u potpunosti… sistem jednostavno nije kompletan“, kazao je Macanović.

On objašnjava da zakon predviđa više vaspitnih mjera, ali da u stvarnosti nedostaju institucije koje bi omogućile postepeno i pravovremeno reagovanje, posebno kada je riječ o blažim oblicima intervencije.

„Mi nemamo vaspitne centre. Umjesto toga, sistem preskače korake i ostaje nam samo najteža mjera", kazao je profesor. 

Zbog takvog pristupa, navodi, izostaje rana intervencija, pa se sa djecom koja pokazuju problematično ponašanje ne radi na vrijeme.

"Umjesto preventivnog i kontinuiranog rada, reaguje se tek kada problem postane ozbiljan, što značajno smanjuje mogućnost njegove uspješne korekcije", zaključuje Macanović.

Slučaj iz Banjaluke nije izolovan incident, već simptom dubljeg problema

Premještanje djece, kratkoročne mjere i reakcije tek nakon nasilja ne daju rezultate jer ne mijenjaju uzroke.

Stručnjaci su saglasni, rješenje je u prevenciji, ranom prepoznavanju problema i koordinisanom radu porodice, škole i institucija. Bez toga, nasilje će se samo seliti iz razreda u razred, iz škole u školu.

U konačnici, pitanje nije samo kako reagujemo kada se nasilje dogodi, već zašto ga nismo spriječili.