Njemački motocikl DKW NZ-350-1 iz perioda Drugog svjetskog rata pronađen je početkom avgusta, a otkriće je privuklo pažnju arheologa, istoričara i ljubitelja vojne istorije. Izuzetno je rijetko da se predmet iz tog perioda pronađe u ovako očuvanom stanju.
Još intrigantnijom cijelu priču čini ono što je pronađeno u njegovoj neposrednoj blizini - protivtenkovske mine, municija i posmrtni ostaci dvojice njemačkih vojnika.
Otkriveno kojoj jedinici je pripadao
Prema riječima potpukovnika Norberta Samvebera, direktora Arhiva vojne istorije pri Institutu i Muzeju vojne istorije, motocikl je pripadao jednoj od najvažnijih jedinica među njemačkim snagama opkoljenim u Budimpešti.
"To je bila oklopna divizija Feldhernhale (Feldherrnhalle, FHH), koja je imala oklopni pionirski bataljon sa istim imenom", rekao je Samveber za Euronews.
Prema njegovim riječima, motocikl je možda ušao u inventar jedinice u septembru 1944. godine, dok je ona bila u procesu ponovnog formiranja.
Krajem tog mjeseca ili početkom oktobra jedinica je dobila novo ime, ali vozila koja su već imala njene stare oznake nisu pojedinačno prefarbavana, vjerovatno zbog nedostatka vremena.
Pored motocikla pronađena tijela dvojice vojnika
U blizini motocikla pronađene su protivtenkovske mine, municija i posmrtni ostaci dvojice njemačkih vojnika.
Tokom opsade Budimpešte, nakon predaje peštanskog mostobrana 18. januara 1945. godine, teško oslabljeni ostaci njemačke 22. SS dobrovoljačke konjičke divizije branili su budimsku obalu Dunava.
Prema identifikacionim pločicama pronađenim uz tijela, jedan od dvojice vojnika možda je pripadao ovoj SS jedinici, dok se za drugog pretpostavlja da je bio vojnik Vermahta.
Istoričari, međutim, ne vjeruju da je ijedan od njih bio direktno povezan s pronađenim motociklom.
"Možda su ovdje poginuli u borbi, ili su ih Sovjeti na licu mjesta pogubili. Ovo drugo nije bilo nimalo neuobičajeno kada je riječ o pripadnicima SS-a, ali pošto su Sovjeti prije pogubljenja uglavnom uklanjali identifikacione pločice, vjerovatniji je prvi scenario", objasnio je Samveber.
Kako je motocikl završio u Dunavu?
Pregled vozila otkrio je još jedan zanimljiv detalj. Mjenjač je ostao zaglavljen u drugoj brzini.
Kustosi su takođe utvrdili da je motocikl prije 81 godinu definitivno učestvovao u saobraćajnoj nezgodi, ali nije moguće ustanoviti da li se ona dogodila upravo kada je završio u Dunavu.
Samveber kaže da u ovom trenutku nije moguće pouzdano rekonstruisati kako su motocikl i tijela pronađena u njegovoj blizini dospjeli na isto mjesto.
Odbacio je mogućnost da se motocikl nalazio na trajektu koji su Sovjeti potopili tokom prelaska preko Dunava jer, kako kaže, ni tadašnja vojna situacija ni teško zaleđena rijeka ne podržavaju takav scenario.
Možda je bio motocikl vojnog kurira
Ovaj tip motocikla uglavnom je korišten za kurirske zadatke, odnosno za prenošenje izvještaja i naređenja.
"Pretpostavljam da je izgubljen u blizini obale dok je obavljao takvu misiju, ali da je u Dunav možda dospio tek nakon završetka opsade, tokom raščišćavanja ruševina", kazao je Samveber.
To znači da motocikl možda nije završio u rijeci tokom borbi, već tek nakon njih.
Preživjelo svega nekoliko desetina primjeraka
Oko 12.000 primjeraka modela DKW kojem pripada motocikl izvađen iz Dunava proizvedeno je tokom 1944. i 1945. godine.
Zbog nestašice aluminijuma već su korišteni blokovi motora od sivog liva.
Nakon Drugog svjetskog rata Sovjeti su demontirali kompletnu proizvodnu liniju i poslali je u Iževsk kao ratnu reparaciju. Tamo je do 1951. godine proizvedeno još oko 127.000 primjeraka pod nazivom IŽ-350.
Od originalnih njemačkih motocikala, prema procjenama, do danas je preživjelo svega između 30 i 50 primjeraka, a samo neki od njih djelimično su sačuvani u originalnom stanju.
Krvava opsada Budimpešte
Priča o motociklu vodi direktno do jedne od najkrvavijih bitaka završnice Drugog svjetskog rata.
Između Božića 1944. i sredine februara 1945. oko 100.000 njemačkih i mađarskih vojnika branilo je Budimpeštu. Te snage praktično su uništene - oni koji nisu poginuli završili su u ratnom zarobljeništvu.
Kada je pokušan proboj iz opkoljenog grada, do njemačkih linija uspjelo je da stigne svega 705 njemačkih i 36 mađarskih vojnika, zajedno sa 44 civila.
Procjenjuje se da su gubici sovjetskih i rumunskih snaga mogli iznositi oko 80.000 ljudi.
Tokom najžešćih borbi stanovništvo se skrivilo u podrumima i skloništima. Koliko su borbe bile brutalne pokazuje podatak da su zabilježene situacije u kojima bi sovjetski vojnici probili jedan zid podruma, njemački drugi, a zatim pucali jedni na druge iznad glava prestravljenih civila.
Tokom opsade stradao je i veliki broj pripadnika preostale jevrejske zajednice u Budimpešti. Procjenjuje se da je do njenog završetka stradalo oko 15.000 Jevreja.
"Bilo je to besmisleno, užasno krvoproliće"
"Bilo je to besmisleno, užasno krvoproliće", kazao je Samveber, ocjenjujući da je Mađarska postala žrtva njemačke strategije kupovanja vremena.
Prema njegovom objašnjenju, Hitler nije dozvoljavao napuštanje Budimpešte, između ostalog, jer je grad imao važnu ulogu u odbrani industrijskog područja Beča.
Budimpešta je, kako je objasnio istoričar, praktično trebalo da posluži kao "mamac" koji će zadržati sovjetske snage i Nijemcima omogućiti da dobiju na vremenu.
Opsada je trajala do 13. februara 1945. godine.
Poslije 81 godine mogli bi dobiti grob
Motocikl izvađen iz Dunava sada je postao svojevrsna vremenska kapsula iz završnice Drugog svjetskog rata.
Poseban značaj otkrića imaju posmrtni ostaci pronađeni u njegovoj blizini.
Prema riječima Samvebera, dvojicu njemačkih vojnika u principu bi bilo moguće identifikovati po imenu zahvaljujući pronađenim identifikacionim pločicama.
To bi značilo da, nakon 81 godine, njihove porodice konačno mogu saznati šta im se dogodilo, a posmrtni ostaci mogli bi biti sahranjeni.
Upravo zbog toga pronalazak gotovo kompletnog motocikla nije samo rijedak primjer očuvane ratne tehnike. Zajedno sa predmetima i posmrtnim ostacima pronađenim oko njega, on je otvorio priču o posljednjim mjesecima rata i jednoj od najkrvavijih opsada evropskih gradova, prenosi Telegraf.
Komentari (0)