U danima paklenih vrućina, kada ni hlad, ni voda, ni klima-uređaji ponekad ne donose dovoljno olakšanja, jedan stari rekvizit ponovo postaje nezamjenjiv. Lepeza, nekad elegantan modni dodatak i znak društvenog statusa, danas se sve češće može vidjeti u torbicama, na terasama kafića, u javnom prevozu, na koncertima i ljetnim događajima.

Istorija lepeze je duga i zanimljiva. Ljudi su se od davnina hladili listovima, perjem, tkaninom ili tankim parčićima drveta, a lepeze su se koristile u starom Egiptu, Kini, Japanu i drugim drevnim kulturama. U početku nisu služile samo za rashlađivanje, nego i za ceremonije, vjerske obrede, isticanje moći i ukrašavanje odjeće. Posebno važno mjesto lepeza ima u azijskoj kulturi. U Kini su se izrađivale od svile, bambusa, perja i papira, te su često bile oslikane pejzažima, cvijećem, kaligrafijom i književnim motivima. Tako se lepeza često pretvarala u malo umjetničko djelo koje je govorilo o ukusu, obrazovanju i položaju osobe koja ga nosi.

Sklopiva lepeza, kakvu danas najčešće zamišljamo, posebno se povezuje s Japanom. Smatra se da se tamo razvila još u ranom srednjem vijeku, a zatim se proširila prema Kini i drugim dijelovima Azije. Zahvaljujući svojoj praktičnosti, mogla je lako da se nosi, stavi u rukav ili torbicu i koristi u svakodnevnim, svečanim i umjetničkim prigodama.

U Evropu su lepeze stigle preko trgovačkih puteva, putnika i pomoraca, a naročitu popularnost stekle su od 16. vijeka nadalje. Na evropskim dvorovima brzo su postale omiljen modni dodatak plemkinja, posebno u Francuskoj, Španiji, Italiji i Engleskoj. Katarina Mediči i kraljica Elizabeta I često se pominju među ženama koje su pomogle da lepeza postane simbol prefinjenosti, elegancije i društvenog prestiža. U 18. i 19. vijeku lepeza je doživjela pravi procvat. Izrađivale su se raskošne lepeze od svile, čipke, pergamenta, slonovače, sedefa, drveta i perja, a mnoge su bile ručno oslikane prizorima iz mitologije, prirode, ljubavi, pozorišta ili svakodnevnog života. Neke su bile toliko vrijedne da su se čuvale kao porodično nasljeđe, baš poput nakita.

Jedna od najzanimljivijih priča vezanih za lepezu jeste ona o njenom navodnom tajnom jeziku. U 18. i 19. vijeku, kada su balovi, saloni i dvorska okupljanja imali stroga pravila ponašanja, govorilo se da su žene upravo lepezom slale diskretne poruke udvaračima. Pokret preko obraza, brzo zatvaranje, lagano spuštanje ili držanje lepeze pred licem navodno su imali različita značenja, od naklonosti do odbijanja. Iako istoričari danas upozoravaju da je dio te priče vjerovatno romantična legenda i domišljat marketinški trik proizvođača lepeza, ona se savršeno uklopila u sliku lepeze kao predmeta elegancije i tajanstvenosti. U društvu u kojem emocije često nisu smjele otvoreno da se pokazuju, lepeza je bila idealan rekvizit za skrivanje osmijeha, rumenila ili pogleda. Bilo da je zaista služila kao tajni kod ili samo kao lijepa priča, ostala je jedan od najšarmantnijih simbola salonskog zavođenja.

Danas je lepeza ponovo doživjela mali povratak. Sve toplija ljeta, boravak na otvorenim događajima, festivali, svadbe, procesije, koncerti i čekanja u javnom prevozu učinili su je praktičnim saveznikom protiv vrućine. Za razliku od električnih uređaja, ne trebaju joj baterije, ne zauzima mnogo mjesta i može da se koristi bilo gdje. Lepeza je i ekološki zanimljivija od mnogih jednokratnih rješenja za rashlađivanje. Kvalitetna lepeza može da traje godinama, a izrađuje se od prirodnih materijala poput bambusa, papira, pamuka ili drveta. Osim toga, može biti lijep modni detalj koji se usklađuje s odjećom, torbom, šeširom ili ljetnim stilom.

Lepeza je posebna upravo zato što spaja jednostavnost i simboliku. Ona je istovremeno predmet iz svakodnevice, modni dodatak, dio istorije, umjetnosti i kulture. U nekoliko pokreta može da donese malo vazduha, ali i da podsjeti na vremena kada su detalji u rukama govorili gotovo jednako glasno kao riječi.