Kada je 1971. godine mladi i perspektivni reditelj BBC-ja, Timoti Džon Bajford, odlučio da spakuje kofere i zamijeni rodni Solsberi u Viltširu beogradskim asfaltom, niko nije mogao da pretpostavi da će taj trenutak postati jedan od najvažnijih datuma u istoriji jugoslovenske televizije. Došao je zbog ljubavi prema jednoj ženi, a ostao zbog neraskidive veze sa djecom i kulturom zemlje koja ga je prihvatila kao svog, iako mu je birokratija decenijama okretala leđa.

Bajford je svoju karijeru započeo u kolijevci svjetske televizije, radeći na čuvenom BBC-jevom programu "Blue Peter". Već tada je bilo jasno da je riječ o vanserijskom talentu - njegov prvi dokumentarni film, „I Want to Be a Showjumper“, donio mu je 1970. godine prestižnu BAFTA nagradu. Ipak, umjesto da gradi karijeru u Londonu, Bajford bira Jugoslaviju.

Dolaskom u TV Beograd, a kasnije i TV Sarajevo, Bajford donosi novi senzibilitet, britansku preciznost prožetu lokalnim duhom. Njegove serije poput „Nevena“, „Babino unuče“ i „Poletarca“ bile su ujedno i emisije za djecu i lekcije iz estetike, humora i ljudskosti. „Poletarac“ je 1980. godine osvojio Grand Prix na festivalu u Minhenu, potvrđujući da Bajfordov talenat ne poznaje granice.

Njegova ljubav prema životu nije bila rezervisana samo za televizijski studio. Tokom osamdesetih godina prošlog vijeka, Bajford je postao strastveni borac za očuvanje prirode. Njegovom zaslugom, Banjička šuma u Beogradu danas je zaštićeno prirodno dobro. Fasciniran brojnošću slavuja i drugih ptica koje su u njoj gnijezdile, neumorno je lobirao da se ovaj prostor sačuva od urbanizacije.

Kao znak zahvalnosti, ova zelena oaza je 2015. godine zvanično ponela ime - Bajfordova šuma. Danas, dok šetate tim stazama, čujete cvrkut ptica za koje se jedan Englez borio srčanije od mnogih starosjedelaca.

Iako je decenijama edukovao i zabavljao djecu širom Jugoslavije, Bajfordov put do zasluženog mira bio je trnovit. Zbog komplikovanih zakona o državljanstvu, tek je 2004. godine, uz intervenciju tadašnjeg predsjednika, dobio srpsko državljanstvo. To mu je donijelo pravo na pasoš, ali ne i na sigurnu starost.

Javnost u Srbiji bila je zgrožena 2011. godine kada je odjeknula vijest da je Bajfordu odbijen zahtjev za nacionalnu penziju. Čovjek koji je stvorio „Nedjeljni zabavnik“ i „Tragom ptice Dodo“ našao se u situaciji da se bori sa birokratijom dok mu je zdravlje bivalo sve krhkije. Tek nakon ogromnog pritiska javnosti, peticija na društvenim mrežama i medijskih napisa, nepravda je ispravljena. Bajford se vratio u RTS kao konsultant, a kasnije je konačno dobio nacionalno priznanje.

Dobitnik je Povelje Zmajevih dečjih igara 2011. godine. Godine 2013. je dobio Nagradu Stefan Prvovenčani, koje dodjeljuju Raške duhovne svečanosti. Čak i kada mu je 2005. godine dijagnostikovana teška bolest, nije odustajao od rada.

Timoti Džon Bajford preminuo je 5. maja 2014. godine u Beogradu, gradu koji je volio više od svega. Njegov odlazak bio je tiha vijest u svijetu odraslih, ali ogroman gubitak za svijet djetinjstva. Kremiran je na Novom groblju, ostavljajući iza sebe generacije koje su naučile da „neven“ nije samo cvijet, već i prozor u jedan ljepši, maštovitiji svijet.

Danas, deceniju nakon njegove smrti, Bajfordovo ime ostaje sinonim za kvalitet koji se ne zaboravlja. Važio je za arhitektu naših najljepših uspomena, čovjek koji nam je pokazao da se i u "običnoj" šumi može naći magija, ako znate kako da slušate slavuje, piše Telegraf.