Ova disciplina je bila očigledna u svemu, pa i za trpezom. Ishrana u haremu je bila stroga i pedantno isplanirana. Od konkubina se zahtijevalo da održavaju ne samo ljepotu već i zdravlje i određeno stanje uma. Hrana nije bila za zadovoljstvo, već za snagu. Hurem, kao glavna miljenica, poštovala je ova pravila sa posebnom pažnjom. Shvatila je da se čak i najmanje popuštanje može primijetiti i osuditi. Stoga je kontrolisala svaki svoj korak, uključujući i ono što se završavalo na njenom tanjiru.
Istorijske hronike su nam donijele iznenađujući detalj: konkubine su jele i do sedam puta dnevno, ali su porcije bile veoma male. Jedna porcija nije prelazila dvjesta do dvjesta pedeset grama. Veliki obrok se smatrao grijehom proždrljivosti i znakom lošeg ponašanja. Tako su govorile gospodarice u haremu. Hrana se služila na malim tanjirima. Drugi obroci nisu bili dozvoljeni. Niko nije imao pravo da traži više. Svaki obrok je trebalo da bude lagan. "Ne smije biti osjećaja težine nakon jela." Tijelo je moralo da ostane okretno i spremno za sve zahtjeve. Svaki obrok je postao ritual pripreme. Tijelo je moralo da ostane lagano. Pogled je morao da ostane topao. Misli su morale da ostanu bistre.
Šta je prvo pila ujutru?
Huremin dan nije počinjao kafom, kako bi se moglo očekivati. Počinjao je hladnom mlaćenicom. Ovo je fermentisani mliječni napitak, sličan tečnom jogurtu ili kefiru. Vjerovalo se da mlaćenica stimuliše krv i um. Nežno budi tijelo. Sama Hurem je o tome pisala u jednom od svojih pisama Sulejmanu. Rekla je: „Moje jutro počinje mišlju na tebe, a završava se molitvom za tvoje zdravlje, ojačanom samo gutljajem mlijeka.“ Poslije mlaćenice, jela bi tvrdo kuvana jaja, malo voća i svježe začinsko bilje. Bio je to lagan i hranljiv doručak. Davao joj je energiju, a da joj nije preopteretio stomak. Ovaj doručak ju je održavao energičnom do ručka.
U Osmanskom carstvu, kafa je bila piće za elitu. Nisu je svi pili. Ženama je bilo gotovo potpuno zabranjeno da piju kafu. Međutim, sultanove ljubavnice su imale posebne privilegije. Mogle su da piju kafu sa suvim grožđem i urmama. Hurem ju je voljela. Znala je da je njen kiselkasti ukus simbol njenog statusa. Kafa se davala samo onima koji su bili u sultanovoj milosti. U haremu su šaputali: „Onaj ko pije kafu, sam posjeduje moć.“ Hurem je polako, sa uživanjem, srkala kafu. Osjećala se superiorno. Znala je da je ovo piće izdvaja od ostalih konkubina.
Huremin ručak je bio lagan i jednostavan. Glavno jelo je bila lagana čorba od sočiva ili povrća. Uz čorbu su se služile masline, feta sir i tanak lavaš. Ništa masno ili teško. Vjerovalo se da pospanost ne bi trebalo da slijedi poslije ručka. Od konkubine se očekivalo da ostane budna i na oprezu. Poslije ručka je bila popodnevna užina. Sastojala se od morskih plodova, povrća i još sira. Bila je to lagana užina koja je davala snagu da se sačeka do večere. Uveče je Hurem jela samo voće. Nikakvih peciva, nikakvih slatkiša. Večera je bila najlakši obrok. Voće je zadovoljavalo glad, ali je nije opterećivalo prije spavanja.
Hljeb su jele samo one konkubine koje su spavale kod sultana
Hljeb se smatrao pravom privilegijom u haremu. Nije ga svako dobijao. Samo su one konkubine koje su provele noć sa sultanom smjele da ga jedu. I to samo u zoru, odmah poslije noći. To je bio poseban znak pažnje. Hurem je dobro znala vrijednost ovog komada hljeba. Shvatila je da je to više od same hrane. To je bio dokaz njene bliskosti sa vladarom. To je bio simbol njenog izabranog statusa. Jela je ovaj hljeb sa posebnim osjećajem, shvatajući koliko joj znači.
Tijelo je moralo ostati lagano. Um je morao ostati bistar. Duša je morala biti gladna ljubavi. To je bilo vjerovanje u haremu. Zato je dijeta bila tako stroga. Jedan od evropskih ambasadora koji su posjetili Sulejmanov dvor pisao je o Hurem. Rekao je: „Ona jede kao da se sprema za veliku bitku. I, kunem se, uvijek je pobjeđuje.“ Ove riječi tačno opisuju njen pristup hrani. Nije sebi dozvoljavala da popusti. Kontrolisala je svaki svoj korak. I ova disciplina joj je pomogla da ostane ono što jeste.
Međutim, istorija svjedoči i o drugoj strani dvorskog života. Kada je sultan pozvao svoje konkubine za svoj sto, gozba se pretvorila u pravu gozbu. Stolovi su bili prepuni delikatesa: jagnjetine sa pirinčem, punjenog povrća, slatkih pita sa suvim voćem, medenih deserta i planina svježeg voća. Aroma začina - cimeta, karanfilića, šafrana - bila je gusta u vazduhu.
Takvim večerima, sve konkubine su pokazivale zdrav apetit. To nije bila samo želja da se zadovolji glad, već dio nepisanog pravila dvora. Vjerovalo se da zdrava žena treba dobro da jede. Dobar apetit je bio znak dobrog zdravlja, a dobro zdravlje se, zauzvrat, smatralo garancijom sposobnosti rađanja zdravog potomstva. Konkubine su pokušavale da se drže jedna druge, plašeći se da će odbijanje jela biti doživljeno kao slabost ili bolest. Niko nije želio da bude smatran nesposobnim da ispuni svoju primarnu svrhu.
Naravno, čak se i Hurem Sultan ponekad prepuštala uživanjima. Takvom izobilju je bilo teško odoljeti. Gledajući takve delikatese i slatko voće, dozvolila je sebi da pokuša malo više nego obično. Na kraju krajeva, ona nije bila samo lukava politička figura, već i živahna žena koja je, kao i svi ostali, umjela da cijeni dobru hranu. Mogla je sebi da priušti opuštanje, ali samo u onim rijetkim trenucima kada je bila pored sultana, kada je sam Suveren odobravao njeno prisustvo za njegovim stolom.
Kako je zaista izgledala Hurem
Jedini detaljan opis Hureminog izgleda je sačuvan, koji je ostavio mletački ambasador. Sultan Sulejman mu je dozvolio da vidi lice svoje voljene žene – čast koja nije ukazana nijednom drugom strancu. Ambasador je zabilježio da je Hurem niska, visoka nešto više od 150 centimetara. Nije bila krhka niti graciozna; nego, njena figura je bila meka i punačka. Njene crte lica nisu bile oštre, već blago zamućene. Ambasador je primijetio njene najuočljivije crte kao veliki, okrugli nos, duboko usađene oči, tanke usne i svijetle, gotovo nevidljive obrve.
Ambasador je otvoreno napisao da Hurem nije ljepotica u tradicionalnom smislu. Po njegovom mišljenju, ona je bila daleko inferiornija od Sulejmanove prve žene, Mahidevran Sultan, koja je smatrana pravom ljepoticom.
Ali ono što je najviše pogodilo Venecijanca bilo je nešto drugo: njeno ponašanje za stolom. Hurem, rekao je, voljela je da jede. I to je činila potpuno slobodno, ne mareći za bonton. Mogla je da jede bezbrižno, ne mareći za to kako to izgleda. Njena odjeća bi bila zamrljana, a mrvice i tragovi hrane bi ostajali u uglovima usta i na licu. Nekome sa strane, ovo bi moglo izgledati neuredno. Međutim, samog sultana to, očigledno, nimalo nije uznemirilo. Naprotiv, gledao ju je sa toplinom i zadovoljstvom.
Stvar je u tome što nije savršenstvo njenih crta lica ono što je očaralo Sulejmana, već nešto drugo. Bio je očaran Hureminom harizmom. Znala je kako da se uključi u razgovor o bilo kojoj temi - od politike do poezije. Imala je sjajan smisao za humor; mogla je da nasmije sultana čak i u najnapetijim trenucima. I, naravno, posjedovala je izuzetnu snalažljivost, što joj je pomagalo da se snađe u svakoj teškoj situaciji. Hurem nije pokušavala da bude savršena. Ona je jednostavno bila svoja - živa, spontana, slobodna. Složićete se, takva žena je sposobna da osvoji svačije srce.
(Stil)
Komentari (0)