Upravo zato rijetko se pitamo šta su zapravo, od čega se prave i kakvu ribu u njima uopšte jedemo.

Suprotno onome što sugerišu oblik i ambalaža, većina ribljih štapića nije napravljena od cijelog fileta ribe, nego od tzv. riblje mase. Riječ je o usitnjenoj ribi koja se melje, miješa i oblikuje u prepoznatljive pravougaone oblike, a zatim panira i zamrzava. Ta masa može sadržavati i vodu, skrob, biljna ulja, stabilizatore i začine – u zavisnosti od proizvođača i cijene.

Riba koja se najčešće koristi je aljaski bakalar, rijeđe oslić, jer su neutralnog ukusa, relativno jeftine i lako se obrađuju. Aljaski bakalar je bela morska riba koja se u velikim količinama lovi u sjevernom Pacifiku i vrlo je česta u industrijskoj preradi. Sama po sebi nije loša ni nekvalitetna, ali u ribljim štapićima rijetko kad dolazi u svom „prirodnom“ obliku, piše Index.hr.

 

Šta piše na deklaraciji ribljih štapića

Na deklaracijama često piše postotak ribe – on se obično kreće između 50 i 65 odsto, a ostatak čine poh i dodaci. Što je udio ribe veći, to je proizvod bliži onome što bismo intuitivno očekivali pod ribljim štapićima.

Ako vam se čini da su riblji štapići gotovo uvijek isti, bez obzira na marku, ne griješite. Usitnjavanje ribe briše razlike u teksturi i ukusu, a paniranje i začini dodatno izjednačavaju utisak. Upravo zato rijetko kad ćete u njima prepoznati konkretnu vrstu ribe – sve se svodi na blagi „riblji“ ukus i hrskavu koricu.

Postoje, naravno, i skuplje verzije koje se prave od pravih komada fileta, a ne od mljevene mase. Takvi štapići imaju vidljivu strukturu ribe, vlakna i ne raspadaju se u jednoličnu smjesu. Međutim, oni su po pravilu skuplji i jasno označeni kao „filetni“.

Dakle, riblji štapići nisu nužno loša hrana, ali nisu ni ono što mnogi misle da jesu. Riječ je o industrijski prerađenom proizvodu u kom je riba samo dio priče – a ako želite znate kakvu ribu zapravo jedete, deklaracija je jedino mjesto gdje ćete dobiti odgovor.