Rasprava u Skupštini opštine Istočno Novo Sarajevo, koja je formalno vođena oko finansiranja udruženja, ogolila je mnogo dublji problem – odnos lokalne vlasti prema ljudima koji su stvarali Republiku Srpsku. Izjave odbornika Miljana Sladoje (SNSD) i načelnika opštine Jovana Katića (SNSD), ma koliko se kasnije pokušavale upakovati u administrativne i proceduralne okvire, kod velikog dijela javnosti doživljene su kao hladne, ponižavajuće i duboko uvredljive prema ratnim vojnim invalidima.

Sladojina priča o „projektima“, „aplikacijama“ i „stavkama u budžetu“ možda zadovoljava formu, ali je suštinski promašila temu. Kada se o Udruženju amputiraca govori kao o još jednoj nevladinoj organizaciji koja „treba da se potrudi“, bez minimuma senzibiliteta prema činjenici da je riječ o ljudima koji su izgubili dijelove tijela u ratu, tada procedura postaje izgovor, a ne rješenje.

Još problematičnije su izjave i postupci načelnika Jovana Katića, takođe kadra vladajuće stranke. Njegove tvrdnje o nedostavljenim izvještajima i formalnim obavezama udruženja stoje nasuprot ozbiljnim i javno iznesenim optužbama ratnog vojnog invalida Srđana Jeremića, koji tvrdi da je pomoć odbijana ne zbog papira, već zbog politike. Posebno zabrinjavaju navodi da su mu lično odbijene molbe za osnovnu pomoć, uz obrazloženje da mu „ne treba pomagati“.

U pokušaju da se cijela situacija svede na „tendenciozno izvještavanje“ i govor mržnje, vlast svjesno ili nesvjesno zamjenjuje teze. Problem nisu naslovi – problem je poruka koja je poslata. A ta poruka glasi da ratni invalidi danas moraju dokazivati da su vrijedni pažnje, dok se njihovo nezadovoljstvo tumači kao prijetnja, a ne kao vapaj.

Reakcija Srđana Jeremića jeste bila oštra i emotivna, ali ona nije nastala u vakuumu. Ona je posljedica dugogodišnjeg osjećaja poniženja, ignorisanja i selektivne pravde. Kada institucije zatvore vrata, javnost i društvene mreže postaju jedino mjesto gdje se glas može čuti.

Ovdje nije riječ o tome da li je neko predao projekat na vrijeme. Riječ je o političkom i moralnom odnosu prema ljudima koji su u temelje Republike Srpske ugradili sopstvena tijela. Svaka vlast koja to zaboravi mora računati na otpor – jer Republika Srpska nije nastala iz budžetskih tabela, već iz žrtve.

I upravo tu leži suština ove priče. Ne u „spinu“, ne u naslovima, nego u pitanju koje ostaje bez odgovora: da li su oni koji su branili ovu zemlju danas postali teret vlasti koju su omogućili?