Prisutnima na svečanoj akademiji povodom 30 godina Republike Srpske obratila se i predsjednica Vlade Republike Srbije Ana Brnabić.

Njen govor prenosimo u cjelosti:

- Poštovani srpski članu Predsedništva BiH, gospodine Dodik, poštovana predsednice Republike Srpske, gospođo Cvijanović, poštovani predsedniče Narodne skupštine Republike Srpske, gospodine Čubriloviću, poštovani predsedniče Vlade Republike Srpske, gospodine Viškoviću, Vaša svetosti, poštovani ministri, poslanici, ekselencije, uvaženi građani Republike Srpske, dragi prijatelji, srećan vam Dan Republike Srpske!

Danas, zajedno, obeležavamo važan jubilej – 30 godina od formiranja Srpske.

Meni je, kao i uvek, izuzetna čast što sam danas u Banja Luci, da zajedno obeležimo ovaj značajan datum.

Danas mi je i posebna privilegija zato što sam ovde i da prenesem čestitke i pozdrave u ime predsednika Republike Srbije Aleksandra Vučića i građana Srbije.

9. januara 1992., pre tačno 30 godina, stvorena je Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine odlukom Skupštine srpskog naroda u BiH.

Iako se toliko toga – i dobrog i lošeg – kakav je već život – dogodilo u ovih 30 godina, Srpska je uvek ostala odraz viševekovnog sna, želje i borbe srpskog naroda za kolektivna i građanska prava na ovim prostorima.

Ipak, više od svega, Republika Srpska je pokazatelj toga koliko je srpski narod bio odlučan u tome da spreči ponavljanje zločina iz Drugog svetskog rata – najstrašnijih, nepojmljivih zločina, koji su za cilj imali da se u potpunosti uništi, iskoreni, srpski narod na ovim prostorima; zločina koji su se dešavali ne ni celih 50 godina pre proglašenja Republike Srpske; zločina koje je jasnije nego bilo šta drugo najavljivao povampireni poklič „Za dom spremni“.

Za mene, tog 9. januara 1992., Srbi su tražili način da sačuvaju mir i sigurnost kako se ne bi ponovio Jasenovac, Donja Gradina, Prebilovci, Šurmanci, Klepci, Tasovčići i ostala stratišta i užasi našeg naroda koji nisu samo bili sveži u sećanju – jer su se ti zločini dogodili samo jednu generaciju pre one koja je proglasila Republiku Srpsku – već su pre bili strašna činjenica ljudi koji su još uvek bili živi, a koji su u tim logorima i tim jamama izgubili svoje najmilije – svoju decu, žene, svoje roditelje, bake i deke, braću i sestre, prijatelje i komšije.

Ti ljudi su, 1991. godine, ponovo čuli reči i ideologiju iskonskog, nepatvorenog zla, i Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine formirali su kako bi se od tog zla, kada ponovo dođe do njih, a došlo je već samo malo kasnije iste te godine, kako bi se od tog zla nekako ovoga puta zaštitili, a slobodu i pravo na srpsko ime i prezime i pravoslavnu veru, sačuvali.
Dakle, da nije bilo 1941., 1942., i stradanja sve do 1945. godine, i da nije bilo pokliča „Za dom spremni“ ponovo 1991. godine i obećanja da će se, ovaj put, dovršiti onaj posao koji je započet 50 godina ranije, verujem da ne bi bilo Republike Srpske ---- a da nije bilo Republike Srpske, verujem da bi oni taj posao zaista i dovršili – „posao“ istrebljenja srpskog naroda i pravoslavne vere...

Da nije bilo Republike Srpske...
Na sreću, i na ponos hrabrosti i odlučnosti, bilo je. Stvorena je. I sačuvala je srpsko ime i prezime i pravoslavnu veru.

Ja sam ovo, nažalost, počela da shvatam tek kada smo otvoreno počeli da pričamo o svim zločinima nad srpskim narodom između 1941. i 1945. godine, i kada smo naše žrtve prestali da ignorišemo samo da bi se svideli drugima, i ne zamerili nikome – tek kada je za Srbiju preuzeo odgovornost Aleksandar Vučić i tek nakon što je odnos između Srbije i Srpske, stalnim i predanim radom Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, zaista i postao poseban i specijalan, kakav je oduvek trebao da bude, a uvažavajući, naravno i Bosnu i Hercegovinu, i Dejtonski sporazum, čiji smo potpisnik i garant.

No, potpuno svesna i uverena u to da bi se svi zločini i sva monstruoznost iz vremena Nezavisne države Hrvatske (NDH) ponovili, odnosno (sa pauzom od 50 godina) nastavili, u slučaju da nije nastala i postojala Republika Srpska, postala sam tek prošle, 2021. godine, kada sam posetila Nevesinje i Prebilovce, razgovarala sa našim ljudima tamo, posetila crkvu, čula i videla šta se dešavalo 1992., kada je spomen-kosturnica gde su bile kosti oko 4.000 Srba izvađenih iz jama 1990. i 1991. godine, minirana, a na mestu na kome je bila napravljena deponija.

Četrdesetih godina prošlog veka su pobili ljude, žene i decu, pa i trudnice i nerođenu decu, a devedesetih su minirali njihove kosti, da od njih ostane samo prah.

Zato danas, kada neko govori, a takvih nažalost, ima i u Srbiji, pa i među poznatim i istaknutim političarima – kada govore da je Republika Srpska „genocidna tvorevina“, ja samo mogu da kažem da je Srpska stvorena na genocidu, na genocidu nad srpskim narodom, na genocidu koji je planski osmišljen i detaljno sprovođen 1940-ih godina prošlog veka, sa jasnom namerom da se nastavi i završi 50 godina kasnije.

I da vam kažem danas i da se zna zauvek:

Republika Srpska je plod želje za mirom, za slobodom, za bezbednim odrastanjem dece, želje da se zločini nad srpskim narodom ne nastavljaju i ne ponavljaju, plod iskrenog i duboko usađenog straha ljudi koji su sami bili svedoci tih zločina, ljudi koji su, poput Trifka Ekmečića, živeli sa činjenicom da su svoje najbliže izgubili od ustaške ruke u jamama Hercegovine, ili drugih, koji su, kao deca, nekako preživeli Jasenovac i Donju Gradinu, i nastavili svoje živote bez najmilijih, koji tu sreću, da prežive, nisu imali.

I mi Srbi, i mi u Srbiji, prvi to moramo da znamo, i prvi moramo Srpsku da branimo.
Dragi prijatelji,

Ja ću sada reći samo još par reči o sadašnjosti i budućnosti.

Što se sadašnjosti tiče, kao predsednicu Vlade zemlje koja je garant Dejtonskog sporazuma, izuzetno me brinu izazovi i problemi sa kojima se suočava Republika Srpska, njeno rukovodstvo i predstavnici srpskog naroda u BiH.

Duboko me zabrinjava odluka SAD, kao i način i obrazloženje o uvođenju sankcija Miloradu Dodiku. To zahteva od nas racionalno, odgovorno i ozbiljno ponašanje, bez donošenja ishitrenih odluka. Činjenica je da sankcije nikada nisu bile rešenje za bilo kakve probleme. Upravo zato, ponovo želim da poručim ono što je predsednik Vučić rekao: Republika Srbija nikada, nikada, neće sprovoditi sankcije protiv pripadnika svog naroda i predstavnika srpskog naroda u BiH i Republici Srpskoj.

O sankcijama protiv medija danas neću da pričam – ni o tome šta to govori o poštovanju slobode medija od strane onih koji takve sankcije uvode. Biće prilike za ovo. Danas je suviše značajan dan da bih u to sada ulazila.

Što se tiče budućnosti,
Naša politika je ”Otvoreni Balkan”. Ne sukobi, već saradnja.

Politika koja želi da se na Balkanu stvore uslovi za drgugačiju budućnost od prošlosti o kojoj sam pričala.

Politika ekonomskog i infrastrukturnog povezivanja, produbljene saradnje, prosperiteta i ekonomskog preporoda – kako našeg naroda u Srbiji i regionu, tako i drugih naroda koji žive sa nama na širim prostorima Balkana.

Ne granice i ograničenja, već slobodan protok ljudi, robe, kapitala i usluga.

Srbija je okrenuta budućnosti, a na jačanju naših veza, na unapređenju ekonomskog položaja i razvoju kulturnog života srpskog naroda – na tome ćemo nastaviti da radimo, i to nam niko ne može zabraniti.

Od 2014. godine, uložili smo više od 88 miliona evra za pomoć Republici Srpskoj. Ponosna sam na naše učešće u humanitarnim akcijama, izgradnju škola, vrtića, ambulanti, puteva, komunalne infrastrukture, domova kulture – na sve projekte čiji je cilj bolji kvalitet života svih građana.

Uprkos svim izazovima koji su pred nama danas, ja se ponosim što imam priliku da govorim na ovoj svečanoj akademiji – zato što je Republika Srpska stvorena radi mira i stabilnosti.

Ponosni smo na hrabrost, čestitost i slobodarsku tradiciju naših predaka. To su istinske vrline koje čuvamo i prenosimo budućim generacijama.
Srpski narod ostaje posvećen očuvanju slobode, jednakosti i pravde.
Čestitam vam Dan Republike Srpske i 30. rođendan.

Živela Republika Srpska! Živela Republika Srbija!