Koliko je bio pormoćuran pokazuje i činjenica da je od njega zazirao čak i maršal Josip Broz Tito. Ni pred kim nije prezao, a osim po političkoj aktivnosti, poznat je i po vrlo zanimljivom privatnom životu, te njegovom šarmu nije odoljela ni Greta Garbo, ni Frida Kalo.

Rođen je 1891. godine u Stocu, u Hercegovini, u porodici ni siromašnoj, ni bogatoj. Otac Muhamed umro je dok je Mustafa još bio malo dijete, ali majka Nura mu je doživjela 102. godinu, preminuvši 1953. godine.

Kao najboljeg đaka osnovne škole, opština ga je poslala u gimnaziju u Sarajevu. Tu je pohađao pet razreda, a kad je Austrougraska 1908. izvršila aneksiju Bosne, prešao je u Beograd. Od te godine član je “Mlade Bosne”, koja je dala atentatore na Franju Ferdinanda. Iz Prvog balkanskog rata izašao je kao narednik srpske vojske sa medaljom Obilića za pokazanu hrabrost.

Nakon mature 1913. godine, sa stipendijom vlade u Beogradu, odlazi na studije prava u Lozanu i Ženevu, a onda u Pariz. Odatle će stupiti u “Crnu ruku” kojom je rukovodio Dragutin Dimitrijević Apis, načelnik Obaveštajnog odeljenja srpskog Generalštaba. Bili su mu potrebni ljudi u inostranstvu.

Golubić je prekinuo studije kad je izbio Prvi svetski rat, i vratio se u Srbiju. Apis ga je 1914. postavio za pisara u Užičkoj armiji, a 1915, uz podršku Vrhovne komande, šalje ga u Rusiju da među tamošnjim Jugoslovenima prikuplja dobrovoljce za srpsku vojsku. Vraća se sa hiljadu novih ratnika, u trenutku kada se srpska armija već uveliko povlači preko Albanije.

Dvije godine kasnije, strahujući od oficira iz “Crne ruke”, Aleksandar Karađorđević u Solunu će organizovati suđenje Apisu, i posle ga streljati. Golubić je tada osuđen na godinu dana zatvora.

U Beogradu se 1921. godine jednom prilikom na Terazijama, dok je prolazio kraljev automobil, pred svjedocima zakleo da će osvetiti Apisa... pa je uhapšen.

Put ga dalje vodi u Beč, gdje je živio osam godina i postao član Komunističke partije. U Beču je na zahtjev Beograda četiri puta hapšen, da bi na kraju bio i protjeran u Berlin. Odatle ide u Prag, pa u Moskvu. Vjerovatno u to doba, počeo je da radi za sovjetsku obavještajnu službu.

Staljin je imao zašto da ga cijeni - između ostalog, oslobodio ga je Trockog. Lav Trocki je bio drugi čovjek Oktobarske revolucije, i poslije sukoba sa Staljinom bježao je od njegovih agenata po Evropi dok se 1937. nije, uz pomoć slikara Dijega Rivere, sakrio u Meksiku. Golubić je krenuo za njim. Boravište Trockoga odala mu je slikareva supruga Frida Kalo. Ona je bila ljubavnica Trockog, ali ju je Mustafa zaveo... U avgustu 1940. Ramon Merkader, Staljinov agent, ubio je Trockog udarcima pijuka u glavu.

Interesantna je i Golubićeva uloga u vojnom puču 27. marta 1941. Naime, Božin Simić je stupio u vezu s generalom Dušanom Simovićem i obavijestio ga da Sovjetski Savez želi da s Jugoslavijom zaključi sporazum o prijateljstvu i nenapadanju. Sporazum je potpisan neposredno nakon prevrata, potpisivanju u Moskvi prisustvovao je general NKVD-a Mustafa Golubić. On se u Beograd vratio čim su ga Nemci zauzeli, dok još nisu bili ni uspostavili efektivnu upravu. Šta je tačno trebalo da radi, da li je trebalo da bude vođa Komunističkog pokreta otpora i vrhovni komandant ili da likvidira Broza – nije poznato, ali je sve to – moguće. Rodoljub Čolaković je Brozu ispričao da mu je Golubić 15. aprila u Sarajevu u povjerenju kazao da će Valter morati da bude maknut. Valter je bilo Brozovo kodno ime u Rusiji.

Jeziva smrt


Zbog straha od prisustva Mustafe Gaćinovića u Beogradu, Ivan Stevo Krajačić ga je, najvjerovatnije uz saglasnost Josipa Broza, početkom juna 1941. godine anonimno prijavio Gestapou.

Gestapo je 7. juna 1941. godine provalio u kuću na adresi Mirijevski put 97, gdje se pod lažnim imenom krio Mustafa Golubić. Tom prilikom je ubijena ćerka vlasnika stana pod sumnjom da je špijun NKVD. Golubić je uhapšen i odveden u zatvor Gestapoa, na današnjem Trgu Nikole Pašića.

Postoje razne teorije o njegovom hapšenju. Neki smatraju da je Ivan Stevo Krajačić organizovao potkazivanje Golubića Gestapu[20], drugi vjeruju da je iza toga stajao Tito lično, a neki da je uhapšen slučajno u njemačkoj akciji protiv švercera.

Gestapovci su Mustafu Golubića tokom ispitivanja strašno mučili i izmasakrirali. Polomili su mu obe ruke, jednu nogu, više rebara, izbili sve prednje zube. Uprkos tome, Golubić nije odao niti jednu informaciju, što Nijemci priznaju u svojim zapisnicima. U šatorskom krilu iznijeli su ga polomljenog u Pionirski park, ispred današnjeg Predsjedništva, i pošto nije mogao da stoji, posadili su ga na stolicu i streljali. Tu je i zakopan. U nemačkim dokumentima se vodi da je streljan zbog "ilegalnog pribavljanja i trgovine putnim ispravama".

Kao datum njegovog streljanja navodi se 26. jun 1941. godine ili početak jula, u svakom slučaju nakon napada Njemačke na SSSR. Početkom avgusta, vođstvo KPJ je bilo uvjereno da je Golubić i dalje živ. Rankovićeva poruka Titu od 16. avgusta 1941. glasi:

"Mustafa nije strijeljan već samo neki njegovi saradnici. Skoro svaki dan ga saslušavaju. Možda ga čuvaju za zamjenu."

Njegovu smrti dalje prate kontroverze, te se postoji jedna verzija da njegovo tijelo nikad nije pronađeno.

Druga verzija je da su Mustfine posmrtne ostatke pronašli i iskopali obavještajci Crvene armije, a da je autopsiju izvršio dr Vojislav Stojanović. Navodno, tom prilikom je utvrđeno da su mu skoro sve kosti bile polomljene. Potom se tvrdi da je sahranjen u Moskvi uz najviše vojne počasti. U času smrti imao je svega 52 godine.

Život isprepletan filmskim dešavanjima


Bio je Staljinov blizak prijatelj, da je „čeličnom Gruzinu” nabavljao duvan iz Hercegovine, u Kremlj ulazio na privatni ulaz, sa Staljinovom taštom pio čaj... Zatim, da je ukrao tenk u Engleskoj, bio ljubavnik Grete Garbo. Govorilo se i da je u Lionu ukrao nacrte novog francuskog aviona, da se januara 1941. godine predstavljao kao obućar, pod lažnim imenom Milorad Nikolić, u Leskovcu, itd. Koliko je bio tajnovita ličnost pokazuje i to što njegove fotografije iz kasnijeg perioda gotovo da nije moguće naći.