"Grešio sam mnogo, i sad mi je žao i što nisam više, i što nisam luđe, jer, samo će gresi, kada budem pao - biti samo moji - sve je drugo tuđe," rekao je veliki pjesnik Dušan Trifunović koji je preminuo 28. januara 2006. godine i po sopstvenoj želji sahranjen u Sremskim Karlovcima.

Sjećanje na pesnika ljubavi, mladosti, čovjeka koji je od svega najviše umio da se poigrava riječima, stapajući ih u stihove od kojih je većina zauvijek ostala zabilježena u antologijskim pjesmama domaće rok i pop scene i dan-danas ne jenjava. Bio je i omiljeno TV lice djece u bivšoj Jugi, a posljednje godine svog teškog izbjegličkog života proveo je u Novom Sadu. 

Duško je rođen u Sjekovcu kod Bosanskog Broda, da bi nakon završenog zanata i srednje šumarske škole otišao u Sarajevo da studira književnost. Tu je bio ono što je on zaista, pjesnik. Ali ta sreća nije dugo trajala. Rat 1992. godine od Duška Trifunovića napravio je izbjeglicu ili kako je on to govorio "izmaglicu".

Zaratilo se. Moja majka, koja ima 83 godine, živi u Brodu, a ja sam u Sarajevu. Ja joj svaki dan telefoniram. Brod već gori, pucaju stakla. Pitam je: „Mama, pucaju li?“ „Malo, sine, malo. Nemoj se ti sikirati ništa.“ „Znam da malo pucaju, ali koliko pucaju, kako pucaju, na koga pucaju?“ „Ne pucaju na nas. Ali, čuje se. Bogami, pucaju.“ Pa kažem: „Otprilike, koliko pucaju?“ „Pa, kako da ti kažem, onako kao kada Zvezda pobijedi.“ govorio je Duško svojevremeno.

U Beograd je stigao posljednjim Lastinim autobusom iz Sarajeva, a u džepu je imao samo ključ od stana koji je bio zapaljen.

„Ubijen sam", rekao je svojoj rodbini u Beogradu tada.

"Ja sam sada postao ratno siroče i član Crvenog krsta, i to u svojoj 59. godini. Dakle, postao sam to u vrijeme kada čovjek treba da ima sekretaricu i, obavezno, diktafon; kada treba da ima izvjestan bazenčić, pored koga će da se prošeta, ali i da se kupa, pošto ne može da se kupa više na plaži, jer se udebljao, i tako dalje…“

Kada sam došao u Novi Sad, Zoran Kolundžija i njegova Borka uzeli su me „pod svoje“. Oni imaju Koranu i Isidoru, dvije male djevojčice. Dječica su slatka. I cvrkut te djece mi je bio znak da život i dalje postoji. Spavao sam u njihovom salonu, u dnevnoj sobi. Noću smo filozofirali, pričali o svemu, slušali vijesti. Preko dana smo radili u njihovoj knjižari. Oni su već imali izdavačku kuću, a Borka knjižaru i videoteku. U stvari, oni su se bavili time, a ja ništa nisam radio… Tek, računali su me kao člana porodice i ponašali se kao da sam im neophodan.

Našli su mi, onda, jednu sobicu, koja nije imala kupatilo. I to je tužno bilo. Tu sam, ipak, morao da budem neko vrijeme.

Iako su mu nudili posao, on je najviše volio da dan provodi u vozu koji je išao za Skoplje ili unutrašnjost Srbije. A šta je radio u vozu? Pisao je pjesme, jer, prema svjedočenju njegovih rođaka Duško je govorio kako samo u vozu može da poslaže stihove onako kako treba.

"Bio je srčani bolesnik, ali nije želio da se liječi. Htio je da umre. Na dan njegove sahrane, kada su iznosili kovčeg iz kapele, na nebu se od tragova aviona pojavio broj osam, kao znak beskonačnosti. Uzor mu bio je Branko Radičević koji je rođen u Slavonskom Brodu, a Duško je rođen u blizini Bosanskog Broda. Kada su se ova dva pjesnika rodila razdvajala ih je rijeka, a sada ih razdvaja, ili bolje reći, spaja Fruška Gora. Vjerovatno se negdje druže tamo gore i pišu pjesme za anđele. Pjesnici ne umiru. U Izraelu kažu da čovjek ne umire fizičkom smrću, već zaboravom. Ali pjesnike nikada neće zaboraviti i zato su oni besmrtni. Duško je bio svoj čovjek. Uvijek između dva sveijta - ovog, ovozemaljskog i onog nedokučivog, svijeta pesnika. Materijalne stvari ovoga svijeta nisu ga interesovale, završava ovu priču Darko Trifunović, koji je za portal Espreso evocirao uspomene na život i delo svog strica, velikog pjesnika Duška Trifunovića.

Lik i djelo Duška Trifunovića

Duško Trifunović je bio plodan stvaralac koji je stvorio dvadeset knjiga poezije, četiri romana i nekoliko drama, a pisao je i pjesme za djecu. Za svoju poeziju osvojio je mnoge nagrade među kojima su "Brankova nagrada", "Štestoaprilska nagrada grada Srajeva", "Nagrada Zmajevih dečijih igara" i mnoge druge.

Međutim ono po čemu Duško Trifunović ostaje posebno upamćen jeste činjenica da je pisao pjesme za mnoge poznate Jugoslovenske muzičare, i te pjesme su kasnije postajale veliki hitovi. Među njima su: Šta bi dao da si na mom mestu, Ima neka tajna veza, Pristao sam biću sve što hoće, Milicja trenira strogoću (Bjelo Dugme), Glavo luda, Reka suza i na njoj lađa (Zdravko Čolić), Zlatna ribica (Vajta), Ima nešto u tom što me nećeš - (Željko Joksimović) i mnoge druge.

Posljednja pjesma koju je napisao nosi stihove "ima nešto u tom što me nećeš i u tome što ja tebe neću" i svjedoči o tome kako se on osjećao dok je živio i radio u Novom Sadu.

Zadnje vesti

Sa mnom je gotovo bilo onoga trena
kad sam rekao –
nemoj.

A ti si htela i htela.

A ja sam pitao –
Zašto?

A ti si rekla –
zato, zato i zato
jer tako čini žena.

Ti si najbolja od svih
kojima sam želeo da kažem
to što govorim tebi.

Suviše znam o sebi i o svemu.
Već sam prešao granicu grešnu
gde ništa nije sveto
i ništa nije sramota.
Sav sam na drugoj strani
a iza mene gori ko večni plamen
jedino tvoja lepota.

Ti si najbolja od svih
kojima sam želeo da kažem
to što govorim tebi.

Al’ sad je kasno,
ovo su zadnje vesti.
Više se nećemo sresti
osim u nekom teškom snu.