Nakon duge i teške bolesti na Božić nas je u 75. godini napustio Slavko Gavranović.

Bio je posljednji u nizu rijetkih genijalaca, tihih heroja, čije se bogatstvo nije mjerilo materijalnim stvarima, no dubinom misli i širinom znanja.

Slavko nije bio prodavač knjiga – bio je učitelj, filozof, prijatelj.

Govorio je desetak jezika, od kojih pet tečno, ali njegov najvažniji jezik bila je - strast.

Strast prema životu, prema književnosti, prema riječi pisanoj i izgovorenoj.  S nevjerovatnim žarom citirao je stranice knjiga kao da su njegove vlastite misli.

Riječi su mu bile su britke, pronicljive, često neprijatne, ali uvijek iskrene i iz duše čovjeka koji je vjerovao u njihovu nepobitnu moć.

„Slavko Gavranović - hodajuća biblioteka, kojem su i radno mjesto i scena bile ulice i trgovi mnogih gradova. Čovjek koji nije ni pisao ni uređivao, ali čovjek koji je znao prepoznati i preporučiti dobru knjigu. Bio je čovjek nevjerovatne energije, čovjek kojem nisu trebali sagovornici, već slušaoci: sam je postavljao pitanja i davao odgovore vještim izborom i kombinovanjem dijelova onoga što je, ko zna kad i kako, uspio u tolikom obimu saznati“ kazuju oni koji su ga poznavali.

„Genijalnost je prepoznavanje makrokosmosa svijeta u mikrokosmosu vlastite duše“


„Vojnici Salamine“ Havijera Serkasa jedna je od onih koju su studenti čitali zbog Gavranovića, a on je želio da ga baš to djelo prati na vječnom putovanju.

Slavko Gavranović bio je svjetionik u svijetu koji sve više tone u površnost.

Bio je "posljednji genijalac na Balkanu", čovjek koji je dokazao da ljubav prema znanju i knjigama može biti veći pokretač  od svega što ovaj svijet nudi.

Njegova "katredra" u banjalučkom kampusu ostala je prazna, poput onih novih "blebana" koji dolaze, kako bi to rekao Slavko.

BONUS VIDEO: