Potresna i istorijski tačna priča o Đuri Jakšiću, boemu i pjesniku koji je prebijen zbog istine i umro u bijedi u Skadarliji 1878. godine.

Bio je pjesnik, slikar, boem i svjedok istine koju Srbija tada nije smjela da čuje. Đura Jakšić, jedan od najvećih srpskih umjetnika 19. vijeka, umro je u sirotinjskoj sobi u Skadarskoj ulici, samo nekoliko mjeseci nakon što je brutalno prebijen zbog jedne rečenice izgovorene na Terazijama. Njegova smrt nije bila samo posljedica bolesti, već i surovog sistema koji nije praštao istinu – naročito kada dolazi iz pera i duha slobodnog pjesnika.

Đura Jakšić, pjesnik, pripovjedač, dramski pisac i slikar, rođen je 27. jula 1832. godine u Srpskoj Crnji, u Banatu, u svešteničkoj porodici. Na krštenju je dobio ime Georgije, ali će u istoriji srpske književnosti ostati zapamćen pod imenom Đura – imenom koje je postalo sinonim za bunt, strast i tragičnu sudbinu umjetnika u neslobodnom vremenu.

Školovao se u Pešti i Beču, gdje je studirao slikarstvo, a izvjesno vrijeme živio je u Vojvodini. Kao dvadesetpetogodišnjak prešao je u Beograd, grad u kojem je ostao do kraja života. Radio je kao seoski učitelj u Podgorcu, Sumrakovcu, Šabanti, Rači kod Kragujevca i Požarevcu, dok je crtanje predavao u gimnazijama u Kragujevcu, Beogradu i Jagodini.

Boem među ljudima, stranac u sopstvenom vremenu

Iako je imao porodicu, osnovno obilježje njegovog života bilo je boemstvo. Kafana je bila njegovo prirodno okruženje, prostor u kojem su se miješali poezija, vino, politika i gorka istina. Tu je Jakšić govorio ono što drugi nisu smjeli, često glasnije nego što je bilo bezbjedno.

Bio je umjetnik nemirnog duha, nesklon autoritetima, posebno onima koji su moć gradili na strahu i poslušnosti. Upravo ta osobina odvela ga je na put bez povratka.

Ratni izvještač i svjedok kukavičluka

Već teško bolestan od tuberkuloze, Đura Jakšić učestvovao je u Prvom srpsko-turskom ratu kao ratni izvještač. Na ratištu je bio neposredni svjedok ponašanja generala Ranka Alimpića, kneževog rođaka i jednog od najviših oficira tog vremena, čije se držanje u presudnim trenucima pokazalo kao sramno i kukavičko.

Dvije godine kasnije, u jednom novosadskom časopisu, Jakšić je o tom događaju objavio sarkastičnu priču. Zbog te istine, ispisane oštrim perom, u Srbiji je izveden pred Vojni sud i osuđen na petnaest dana zatvora.

Istina o ovom slučaju u punoj mjeri postala je poznata tek nakon pada dinastije Obrenović.

Jedan dinar za vječnu sramotu

O događaju koji je prethodio njegovom konačnom slomu svjedočio je Žarko Ilić, najmlađi brat pjesnika Vojislava Ilića, u zapisu iz 1906. godine.

U ljeto 1878. godine, ispred hotela „Pariz“ u Beogradu, za stolom je sjedilo više oficira, među njima i general Ranko Alimpić. U tom trenutku, pored njih prolazi Đura Jakšić i skreće u Bataldžamijinu ulicu. Usput susreće seljaka koji je tjerao nekoliko goveda.

Jakšić ga zaustavlja i pita da li ide Terazijama. Kada seljak potvrdi, Đura mu daje jedan dinar i kaže:

„Kada prođeš pored kafane Pariz, priteraj volove bliže onoj gospodi, udari jednoga štapom i reci: ‘Šta se ustežeš kao Ranko Alimpić na Drini!’“

Seljak je poslušao. Kada su riječi izgovorene, oficiri su se zgledali. Jedan od njih ustao je i krenuo za seljakom do prve žandarmerijske stanice. U policiji je seljak priznao da mu je to rekao „jedan gospodin“ i da mu je za to dao jedan dinar.

Sumnja je odmah pala na Đuru Jakšića.

Prebijanje koje je ubrzalo kraj

Jakšić je stanovao u Skadarskoj ulici. Jedne večeri, vraćajući se kući iz društva, u gotovo pustom sokaku dočekala su ga dvojica noćnih stražara, preobučena u civilno odijelo. Uhvatili su ga, oborili na zemlju i brutalno tukli i gazili.

Izubijan i slomljen, jedva je uspio da se dovuče do kuće. Od tog trenutka njegovo zdravstveno stanje naglo se pogoršalo. Bolest je uzela maha, a tijelo više nije imalo snage da se bori.

Smrt velikog pjesnika i sudski apsurd

Đura Jakšić umro je 17. novembra 1878. godine. Kovčeg su iz sirotinjske sobe u Skadarskoj ulici na rukama iznijela četvorica književnika: Jovan Jovanović Zmaj, Jovan Dragašević, Milan Kujundžić i Milorad Popović Šapčanin.

Na sahrani su bili visoki državni činovnici, profesori, naučnici, vojnici, đaci, trgovci, zanatlije i siromašni radnici. Po izvještajima tadašnje štampe, od oko 25.000 stanovnika Beograda, gotovo polovina grada izašla je da oda posljednju počast pjesniku.

Kaznu zatvora nikada nije izdržao. Sudski činovnik je na rješenju zapisao:

„Pošto je Đura Jakšić umro, to da se ovaj predmet za svršen smatra i akta u arhivu ostave.“

Gorka istorijska ironija

General Ranko Alimpić, čovjek čije je ime Đura Jakšić platio životom, danas ima ulicu u Šapcu.

/Kurir/