Visok, lijep, obrazovan, dostojanstven — pravi princ. To je bio Aleksandar, najstariji sin i nasljednik srpskog kralja Petra iz porodice Karađorđević.

Petar je postao kralj 1903. godine, nakon tragičnog ubistva prethodnog monarha iz dinastije Obrenović i njegove supruge. U vrijeme proglašenja novog kralja, njegov drugi sin, Aleksandar, imao je 15 godina. Knez Aleksandar primio je vijest o očevom stupanju na prijesto u Rusiji, dok je studirao u Ruskom paževskom korpusu.

Srbija je oduvijek imala bliske veze sa Ruskim carstvom, tako da nije bilo iznenađenje što su plemićke porodice slale svoje potomstvo u Sankt Peterburg. Iste godine, 1903, knez Aleksandar je sa sobom ponio odlično znanje ruskog jezika, strast prema vojnoj istoriji i prirodnim naukama, odlično jahanje, prefinjene manire i ljubav prema zemlji koja mu je postala drugi dom.

Aleksandar je imao starijeg brata, Đorđa, koji je smatran prestolonasljednikom. Između braće je postojala godina razlike, ali Aleksandar Karađorđević nije osporavao njegovo prvorodstvo. Sve je riješeno 1909. godine. Nasljednik srpske krune našao se upleten u veoma ružnu aferu.

Prinčev sluga, poslužitelj Stefan Kolaković, ubijen je, a javnost je široko vjerovala da je princ Đorđe krivac, pošto je zločin počinio u napadu loše kontrolisanog bijesa. Zaista, za nasljednika se govorilo da se lako ljuti i da je nekontrolisan.

Kralj Petar pokušao je da zataška stvar, ali bezuspješno: novine, posebno one ljevičarske orijentacije, trubile su o prinčevoj umiješanosti. Dinastija je bila mlada, a njen uspon na vlast obilježio je i zločin, pa je odlučeno da Đorđe abdicira u korist svog sljedećeg brata. Tako je Aleksandar postao nasljednik.

A kako je kralj Petar stupio u brak sa Zorkom, crnogorskom princezom – čitajte u tekstu ispod:

„Srbiji je zaista potreban tvoj brak“, opomenuo ga je otac. „A, kao što razumiješ, nemaš slobodnu volju.“

Aleksandar je sve to savršeno razumio, a njegov otac usmjerio je pogled ka snažnoj Rusiji, gdje su, kao namjerno, u carskoj porodici odrastale četiri kćerke. Po svemu sudeći, velike kneginje Olga, Tatjana, Marija i Anastasija bile su privlačne, lijepo vaspitane i skromne. Bile su idealne nevjeste, posebno zato što su bile pravoslavne vjere i tradicionalno geopolitički usklađene.

Olga je bila najbliža po godinama srpskom knezu. Godine 1914, kada je zdravlje Petra Karađorđevića oslabilo i nasljednik postao regent za svog oca, ona je već imala 18 godina.

Problem je bio u tome što je 1912. godine najstarija kćerka Nikolaja II trebalo da se zaruči za rođaka, velikog kneza Dmitrija Pavloviča, rođaka ruskog cara. Olgu je privlačio budući mladoženja. Zaruke je raskinula njena majka, Aleksandra Fjodorovna, zbog Raspućina, čiji je njen potencijalni zet bio vatreni protivnik.

Kasnije se govorilo da je upravo to podstaklo Dmitrija Pavloviča da učestvuje u fizičkom uklanjanju „svetog starca“ 1916. godine. Bilo kako bilo, 1914. godine Olga Nikolajevna nije željela da razmatra druge udvarače. Gledajući unaprijed, reći ću da je i njena majka obeshrabrila sljedećeg udvarača svoje najstarije kćerke. Velika kneginja Marija Pavlovna 1916. godine direktno je zaprosila Nikolaja II da se Olga uda za njenog sina, Borisa Vladimiroviča. On je takođe bio rođak, budući da je bio unuk Aleksandra II.

Zašto potencijalna tašta nije željela da se njena najstarija kćerka uda, nije poznato. Možda je razlog bila bolest careviča Alekseja. Olga je bila „sigurnosna mreža“ čak i prije njegovog rođenja; u svakom slučaju, mogućnost da bude proglašena nasljednicom razmatrana je u carskoj porodici.

Tatjana je imala dugu istoriju odbijanja udvarača 1914. godine, kada je Aleksandar Karađorđević posjetio Rusiju. Imala je 17 godina, bila je stidljiva, ljubazna i lijepa. Na jednom prijemu, Aleksandar i Tatjana su predstavljeni. Mladi su se izuzetno privlačili jedno drugom. Dvadesetšestogodišnji nasljednik srpske krune bio je očaran: savršen primjer dinastičke dužnosti koja ispunjava čovjekove sopstvene želje.

(Stil)