U februaru 1942. godine dogodio se pokolj koji istorija predugo prećutkuje, masovno ubistvo više od 2.300 Srba, koje su izvršile ustaške jedinice pod komandom Franje Sudara i Miroslava Filipovića Majstorovića, poznatog kao „fra Sotona“.

Zločin je počeo 7. februara 1942. godine, u ranim jutarnjim satima. U Drakuliću i okolnim selima, žene, djeca, starci, svi koji bili zatečeni kod kuće, ubijani su hladnim oružjem… brutalno i bez ijednog metka.

Tako su naredili njihovi komandiri, da se „štedi municija“.

Kako stoji u dokumentima, čak i onim iz ustaških izvora tadašnje Nezavisne Države Hrvatske, navedeno je da je zločin u ovim banjalučkim naseljima bio najveći pokolj počinjen za samo jedan dan, a danas se rijetko priča o pravoj istini.

Zaboravljeni krajolik bola i patnje

Iako se ova sela nalaze svega nekoliko minuta vožnje od centra Banje Luke, mnoga nova pokoljenja nikada nisu čula njihova imena. U poslijeratnim decenijama, priča o Drakuliću bila je potisnuta, prekrivena slojem političke tišine, kao i mnoga mjesta stradanja Srba van Jasenovca i Gradine.

Danas u Drakuliću postoji spomen-kosturnica podignuta 1965. godine, a svake godine 7. februara služi se parastos žrtvama. No, izvan tih granica, sjećanje polako blijedi. Mnogi Srbi, posebno mlađe generacije, prolaze pored tih spomenika ne znajući da hodaju po zemlji natopljenoj krvlju vlastitih predaka.

Zašto je važno da se sjećamo

Stručnjaci za kulturu sjećanja upozoravaju da je memorijalizacija lokalnih mjesta genocida ključna za očuvanje identiteta. Ne radi se samo o pijetetu prema mrtvima, već o pravu živih da poznaju svoju istoriju.

Saša Stijaković iz Drakulića potomak je žrtava ustaškog zločina. Kako kaže na stotine njegovih prezimenjaka ubijeno je na mučki način, a njihovo stradanje ne smije se dati zaboravu.

- Ne smijemo to dati zaboravu zbog toga što se to nekada može desiti u budućnosti. Spomen-kosturnica nalazi se upravo kraj glavnog puta kao podsjetnik koji nas opominje i usmjerava da ne zaboravimo ono što se desilo – kazao je Stijaković za Aloonline.

Kako kaže Stijaković rekao je da je ovaj spomenik svojevrsni “krajputaš”, smješten na glavnom putu, tako da se vidi i iz grada, te da opominje na stradanje. Prije nekoliko godina pokrenuta je inicijativa za prenošenje kostiju, međutim potomci žrtava su se usprotivili tome.

- Kosti su već dva puta prenošene. Ne želimo da to bude urađeno i treći put. Nije isto zapaliti svijeću kamenu kao i kostima koje su u kamenu. Spomenik sam, bez kostiju, izgubiće značaj - kazao je Stijaković.

Ustaše Radomiru poklale svih 49 članova porodice

Radomir Glamočanin (1925), ratno siroče iz sela Drakulića kod Banjaluke 1991. godine napisao je knjigu „Jauk i eho jauka srpskog naroda u NDH 1941-1945“. Nije to obična knjiga već spomenik, sazdan od sjećanja i dokumenata na mučeničku smrt 49 članova njegove porodice, ali i ostalih mještana banjalučkih sela Drakulić, Šargovac i Motike, koje su ustaše zvherski poubijale 7. i 8. februara 1942. godine.

Prenosimo vam dio potresnog svjedočenja Radomira Glamočanina iz njegove knjige koju je objavio Arhiv Vojvodine u Novom Sadu:

-Ustaše, predvođene satnikom Josipom Moškovim i fratrom Miroslavom Filipovićem Majstorovićem iz samostana Petrićevac kod Banjaluke došli su u selo Drakulić i otpočeli da sakupljaju srpsko stanovništvo. Radomirova majka je sa sedmogodišnjom kćerkicom Milenom pokušala da se iskrade iz kuće, ali oni su je zaustavili. Majku su odmah udarili sjekirom u glavu. Pala je u snijeg oblivena krvlju, a uplašeno dijete kroz plač je pokušavala da podigne.

– Nisu imale milosti ni prema njoj. Udarili su je sjekirom po vratu i glavi. Ostavili su ih tako u nanosima snijega na 20 ispod nule. Pošto su žitelji sela tog istog dana poklani i pobijani njih dvije nije imao ko da sahrani četiri dana, dok tadašnja vlast nije poslala zatvorenike srpske, jevrejske i romske nacionalnosti iz zatvora Crna kuća da to učine. Do njihovog dolaska tijela naših mučenika, rastrgana i unakažena, raznosili su psi po brežuljcima i poljanama – jedan je od mnoštva potresnih zapisa u Radomirovoj knjizi.

Djecu proglasili za neprijatelje

Prema podacima zasnovanim na arhivskim dokumentima Arhiva Republike Srpske i vojnih izvještaja, precizira da su među ubijenima bile 232 djece mlađe od 10 godina.
Samo u porodici Glamočanin ustaše su, prema Radomirovim podacima, pobile dvadesetčetvoro djece, od jednog mjeseca do 13 godina života, a u njegovom rodnom selu pobijeno je njih 294. U Šargovcu je stradalo pedesetoro, u Motikama 207, u selima Ivanjska 27, jedno u Dragočaju, u Piskavicama 50, a u Radovskoj njih troje.

– Pobijeni su kao neprijatelji Pavelićeve NDH, a ja se pitam, a pitam i sve druge ljude, kakvi su neprijatelji mogli biti djeca? – zapisao je autor.

[caption id="attachment_674821" align="aligncenter" width="546"] FOTO: SRNA[/caption]

"Poklanu čeljad zagrn`li komšije šokci"

Jedno od svjedočenja zapisanih u knjizi Lazara Lukajića „Fratri i ustaše kolju“ jeste i ono Branka Barankovića. Opisi ustaških zločina tjeraju jezu u kosti – od povađenih zuba, djece ubijene sjekirama, silovanja...

U nastavku prenosimo autentično svjedočenje Branka Brkovića:

-Ja se izvučem ispod ambara. Ustaša nema više. Otac Đorđo i stric Pavle leže sasječeni pred kućom. Bratove curce, Nada i Jovanka, djeca, i njiova majka Danica, sna moja, leže otkrivene i krvave. Silovalo to tuj na prtini, pa ubilo.

Uđem u kuću.

Sve sasječeno. Nije klano, već sječeno sikiricama. Ja se skamenio. Ne mogu o tome da pričam.

Dođe neđe u ljeto 1942. da se vrati svak na svoje. Ja dođem kući. Niđe ništa, brate. Poklanu čeljad zagrnli su one komšije šokci. Eno, odma niže kuće bila grobnica. Đe su krmci kupali se bila ona velika lokva. I samo svukli u lokvu i zatrpali. Dobro i zatrpali.

Isjekli šljive, pa stavli na grobnice. Zato krmci nijesu više tuda rovili. Šta će im kad su bili oglodani? Ja otkopavo i druge grobnice.

I kad sam ja pit’o čo’eka, šokca, Marka Kovačevića: Marko, kako ste sa’ranili? Moj komšija bio. On je i opljačko. Ka’e: Jesam, komšo, je*m ti dušu. Jesam, jesam. Sve. Ne boj se! Sve glave pravo po redu.

On je mislio da nećemo vaditi mi to.

Kad sam ja otkopo, Bog te ne jebo, pas moj ozgo preko moga ćaće. Ubli psa i preko Đorđe moga. Pobacali, vako!

Žene, djecu. Djeca – i ne znaš. Pogledaš po onim starim. Neko voj, neko nako. Nekog svog poznaš, nekoga ne. Zemlja, brate. Sasječeno to. Kosti smo vadili poslije rata, 20 godina poslije pokolja.

Nije im’o ko da gleda iskopavanje i da poznaje svoje. Žurlo se. Nije se to ni razglasilo. Ko da se krilo. Ja sam pozn’o svoje sve. I oca, i sve. Najprije sam ja došo. Otkop’o. Otkino komad obale. Bilo suša. I ja ono potkopav’o. I tamo ašovom dolazim do tijela. Poduhvatio cijelu grobnicu onu. Kad je odvalio se busen, krsti, ti znaš šta su krsti u čo’eka – u mog oca krsti vako leže…

Ovaj, onaj… Viču: Daj, nemoj! Ne plači! Strpi se. Ajd vamo! Popi! Smiri se!

Ja nijesam htio piti ni čaše. Ništa. Kupi one glavuče, kupi ono sve. Isječen otac. Njegove zube. […]

On je tolko godina imo, a nije ni zuba izvadio. I stric tako isto. Kosti se rastavile, brate, sve. A sve se zna. Da mogu ja ovo da… vidim i skupim. Polako. Oni zglobovi između toga i ono… Nijesu rasuti. Samo prstići. Jooj, to moraš kupiti. Sve golom rukom. Ma, kakve rukavice. Onda lubanje. Staroga odma sve se zna kako je. Kako sam ja i vidio kad je sječen.

Pokojnog strica lubanja čitava. Samo nije uz njega. Zubi, sve i jedan u glavi. U pokojne snaje Danice nema ni zuba. Aa, joooj! Raznijelo nečim vilicu. Tako smo i skupili i odnijeli u zajedničku kosturnicu u Drakuliću. Tuj je sada spomenik.

Poslije rata pozno sam ja svoje stvari kod komšija šokaca. Kace i… vako… Kod tog Kovačević Marka, što mi je zatrpavo čeljad, prepozno sam svoj mlin za kavu, svoju kacu, pa bure, tavu. […]

Pa, bilo je tuj stvarčica koje ja nijesam ni ćeo, znaš. Kasnije, kad sam ja doselijo ovde, oni donosli kašike, donosli su… Ko će znati čije je to!

Od Marka Kovačevića tražio sam svoju kacu. Kažem mu: Ovo je moja kaca. Ka’e: Jest, duše mi. Ja ću to doćerati tebi. I on je doćera. Kaca bila od 10 metara, za šljive…“