Neki bi rekli da je Mika Antić bio jedan od naših najboljih pjesnika, dok ga drugi više cijene, recimo, kao filmskog reditelja, međutim, svojatali su ga i najpoznatiji beogradski boemi. Ali, gospodin iz čijeg pera su izašle najljepše rime ostao je upamćen, prije svega, kao vrsni umjetnik kojeg je krasio nesvakidašnji talenat. Sa lakoćom je stvarao sve dok mu bolest nije promijenila život iz korjena...

Miroslav je umro u bašti svoje kuće u Ulici Mihaila Babinke u Novom Sadu, baš na dan kad je primio Avnojevsku nagradu. U tom trenutku već je bio obolio od raka vilice i hirurzi su mu odstranili dio jezika.

Činjenicu da više ne može da govori pjesnik je teško podnio. Mnogo je pio i, skoro fanatično, slikao.

Mika Antić je bio svojevrsna estradna zvijezda tog vremena. Tome su doprinijeli buran život, zazor beogradskih krugova, kasnije i turneja sa Tomom Zdravkovićem. Sam Miroslav Antić je ovako opisao svoj život:

– Rođen sam 1932. godine u sjevernom Banatu, u selu Mokrinu, gdje sam išao i u osnovnu školu. U gimnaziju sam išao u Kikindi i Pančevu, a studirao sam u Beogradu. Živim u Novom Sadu. To je moja čista biografija. U stvari, ja svima kažem da pravu biografiju, onakvu kakvu bih želio, još nemam i pored toliko knjiga koje sam napisao, slika koje sam izlagao, filmova koje sam snimio, dramskih tekstova, reportaža u novinama…

Svakog jutra poželim da počnem jednu odličnu biografiju, koja bi poslužila, ako nikome drugom, bar đacima u školi jer oni, nažalost, moraju da uče i život pisca. Ja bih bio najgori đak jer ni svoj život nisam naučio. A radio sam svašta. Bio sam zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, pozorišni reditelj, bavio sam se vodovodom i kanalizacijom, radio sa kompresorima, obrađivao drvo, umijem da napravim krov, glumio sam u jednom lutkarskom pozorištu, pravio lutke, vodio televizijske emisije.

Mika je pored pjesništva imao različita interesovanja, nije se ograničavao samo na jedno zanimanje. Uživao je u raznim profesijama, bio je čak i uspješan bokser, osvojio je titulu prvaka Banata.

Ovaj veliki pjesnik družio se s najzanimljivijim ljudima svog vremena i često je provodio vrijeme s prijateljima u kafani. Njegovo ime vezano je za poznati beogradsku krmu "Posljednja šansa", dok su mnogi drugi zavoljeli njegove pjesme kroz školske čitanke. Anegdote o njemu dugo su kružile kao urbane legende.

Mika Antić je svojim jedinstvenim stavom rekao: "Najviše bih volio da sami izmislite moju biografiju. Onda ću imati mnogo raznih života i biti najživlji među živima."

Iako je ostavio dubok trag u književnosti sa svojim brojnim knjigama, izložbama slika, snimanjem filmova i pisanjem dramskih tekstova i reportaža u novinama, Mika je osjećao da mu prava biografija, onakva kakvu bi želio, još uvijek nedostaje. Izražavao je želju da počne "odličnu biografiju" koja bi mogla poslužiti, ako ništa drugo, bar đacima u školi, jer smatra da oni trebaju učiti i o životu pisca.

U obraćanju djeci je govorio "Moje pjesme nisu pjesme, nego pisma svakome od vas. One nisu u ovim riječima, već vama, a riječi se upotrebljavaju samo kao ključevi, da se otključavaju vrata iza kojih neka poezija, već doživljena, već završena, već mnogo puta rečena, čeka zatvorena da je neko oslobodi"

Mika Antić je vječiti dječak domaće poezije, često je sebe opisivao kao najgoreg đaka, jer smatra da ni svoj život nije potpuno naučio. Za svoja djela dobijao je brojne nagrade, uključujući dvije "Nevenove" nagrade, jednu za životno djelo u poeziji za djecu, Goranovu nagradu, Nagradu Sterijinog pozorišta, Zlatnu arenu za filmski scenario, Nagradu oslobođenja Vojvodine i Sedmojulsku nagradu Srbije. Takođe, bio je i nosilac ordena zasluga za narod.

Prvu pjesmu je objavio 1948. godine, imao je samo 16 godina, a to je bilo u beogradskom časopisu "Mladost". Dvije godine kasnije, objavio je svoju prvu knjigu pjesama pod nazivom "Ispričano za proljeća".

Mika je bio novinar u novosadskom "Dnevniku" od 1954. godine, a u novosadskoj novinsko-izdavačkoj kući "Forum" radio je sa manjim prekidima sve do svoje prerane smrti, kada je imao samo 54 godine...

Kažu da je gubitak sposobnosti da govora pjesnik teško podnio. Prolazi je kroz teške gubitke, često se opijao, ali se isto tako u potpunosti posvetio slikarstvu s gotovo fantastičnom strašću. U to vrijeme je nastao ciklus predivnih slika suncokreta, koje je nazvao "Boje sunca". Mika je postigao jedinstveni nijansu mješajući oker sa zlatnim prahom. Na kraju je Mika preminuo sa zlatnim prahom na rukama! I pored truda da mu operu ruke, zlatni prah nije mogo da se spere, pišu Lepote Srbije.

Na odru, pjesnik je ležao sa svjetlucavim rukama poput lika iz biblijske priče. Na onaj svijet, Mika je otišao sa zlatnim rukama, simbolikom koju je ovaj velikan definitivno zaslužio.

Iste noći kada je umro, komšiji Dudi stiglo je pismo pisano Mikinim urednim rukopisom. Posljednja želja pjesnika bila je samo jedna – da ga poštede suvišnih konvencija i dosadnih komemoracija.

– Kad me budu iznosili, neka pročitaju “Besmrtnu pesmu”. A kad me pokopaju, neka Janika Balaž ili Tugomir odsviraju “Pirav manga korkoro”. Niko ne smije da mi drži govor – pisalo je.

I danas žive njegovi stihovi, pjesme i priče o umjetniku koji je stvarao baš tako kao što je i živio – autentično i neponovljivo.