Legenda kaže da ga je jedne prilike Karađorđe pitao kako misli da se suprostavi Turcima, zabrinut njihovim brojnim stanjem, a Veljko je na to prosto odgovorio: "Odjahaću tamo i je*aću im mater!"

Hajduk Veljko je bio dosta prijeke naravi, često je dolazio u sukob sa nadređenima, ali mu nisu zamjerali mnogo zbog njegove hrabrosti i neustrašivosti.

Bio je omiljen u društvu, važio je za velikog zavodnika, kada bi se pojavio na konju raskošno odjeven, sa pozlaćenim oružjem, žene su "padale u trans".

Legenda kaže da je 1809. godine Veljko boravio na Poreču, mjestu na Dunavu u blizini Đerdapa. Vojvoda Milenko Stojković je na tom mestu imao harem ljepotica, pa mu je Hajduk Veljko često bio gost.

Jednom dok je s vojvodom Dobrnjcem uživao u razgovoru i piću, kroz kapiju tvrđave je ujahala Čučuk Stana, obučena kao muškarac.

- Zar tvoji momci ne znaju Turke ubijati nego djevojačke darove krasti - prezrivo je upitala Hajduk Veljka.

Iznenađen njenom drskošću Hajduk Veljko je ostao zatečen. Prijatelji su mu objasnili da su njegovi momci sakupljajući porez opljačkali darove koje je Radovan Plještić, Stanin otac spremao kćerima za miraz. Veljko je naredio da se otuđeno vrati i još je dodatno darivao Stanu.

- Sad sam te ja darivao, sad si moja - ovim riječima je počela velika ljubav između Veljka i Stane.

Hajduk Veljko koji je imao na stotine žena, zavolio je Stanu na prvi pogled. Kada su se sreli imala je samo 15 godina. Djevojčurak, sitne, krhke građe po čemu je dobila nadimak Čučuk je bila hrabrija od mnogih muškaraca.

Imala je još dvije sestre, a pošto je brata dobila mnogo kasnije, otac je dugo tjerao da nosi mušku odjeću.

Kada je upoznao Stanu, Veljko je bio u četrdesetim godinama i oženjen Marijom, sa kojom nije imao djecu. Prvoj ženi je poklonio veliko imanje u Jagodini, a sveštenike je podmitio kako bi se oženio Stanom.

Oboje podjednako hrabri, zajedno su jahali u boj, dijelili postelju, sedlo i kuburu. Stana je bila čak četiri puta ranjena.

Nastupila je najteža 1813. godina kako za Srbiju , tako i za Veljka i Stanu. Hrabro su se borili protiv Turaka, povlačeći se sa vojskom do Negotinske tvrđave. Veljko je tu stao i odlučio da više nema povlačenja.

Stana je uprkos Veljkovom ubeđivanju da se povuče sa ostalim ženama i djecom ostala uz njega da se bore rame uz rame. Tri hiljade srpskih vojnika branilo je grad od 16.000 Turaka. Nestajalo je i hrane i municije, kažu da je Veljko topove punio pretopljenim metalnim novcem - talirima.

Nakon dvadesetodnevne odbrane, jedno jutro, kažu na današnji dan, 20. jula, dok je obilazio utvrđenje, Veljka je pogodilo tursko đule. Hajduk Veljko se vinuo u legendu, a ostale su upamćene njegove riječi "glavu dajem, Krajinu ne dajem".

Nakon njegove smrti Stana je bila neutješna, ali je sa saborcima ostala do kraja sa željom da osveti muža. Povukla se tek kada joj je to naredio Milutin, Hajduk Veljkov brat, pa je jedno vrijeme živjela u Pančevu.

Srce takve heroine nije moglo opet pripasti bilo kome. Udovica Hajduk Veljka Petrovića kasnije se udala za grka Georgakisa Nikolaua Olimpiosa, kod nas poznatijeg kao kapetana Jorgića, koji se kao član zavjereničkog grčkog društva borio protiv Turaka.

Stana je ostatak života provela u Atini, na dvoru, učila je strane jezike i radila sa mužem. Iza nje su ostali dva sina i kćerka. Umrla je 1849. godine u Atini, ne zna se gdje joj je grob.