Silvija Plat, jedna od najtalentovanijih američkih pjesnikinja 20. veka, umrla je tragično 11. februara 1963. godine, u 30. godini života. Njena smrt samoubistvom u Londonu postala je simbol neraskidive veze između umjetnosti i unutrašnje tame koja ju je pratila.

Plat je za života prolazila kroz brojne uspone i padove – od prestižnih stipendija i književnih priznanja do odbijanja izdavača i sloma braka sa pjesnikom Tedijem Hjuzom (Ted Hughes). Upravo u toj kontradikciji – između blistavog talenta i duboke patnje – leži fascinacija njenim likom i djelom.

Uspon jedne književne zvijezde

Rođena je 27. oktobra 1932. godine u Bostonu. Već sa devet godina objavila je svoju prvu pjesmu u Boston Heraldu, a kasnije je potvrđeno da posjeduje IQ 160 – što ju je svrstalo među rijetke „genije“.

Ipak, njen rani život bio je obilježen i tragedijom. Kada je imala osam godina, njen otac Oto Plat umro je od posljedica dijabetesa. Ovaj gubitak duboko je oblikovao njenu poeziju – naročito čuvenu pjesmu „Daddy“, u kojoj je obradila kompleksan odnos sa ocem.

Plat je pohađala Smith College, a 1953. dobila je prestižnu uredničku praksu u časopisu Mademoiselle. Iako je boravak u Njujorku opisala rječima „bol, zabava, rad“, iza kulisa je počela da se bori sa teškom depresijom. Nakon što je odbijena na programu pisanja na Harvardu, pokušala je da izvrši samoubistvo sa 20 godina. Preživjela je, a uslijedio je period liječenja uključujući elektrošok terapije.

Uprkos svemu, nastavila je da gradi karijeru. Zahvaljujući Fulbright stipendiji preselila se u Englesku i upisala Kembridž, gdje je 1956. upoznala Teda Hjuza. Njihova burna veza ubrzo je prerasla u brak, a Silvija je postala majka dvoje djece – Fride i Nikolasa.

Do početka 1960-ih Plat je objavljivala zapažene pjesme, ali su problemi sa mentalnim zdravljem postajali sve izraženiji. Najveći udarac zadala joj je Hjuzova afera sa Asijom Vivil, zbog koje je ostala sama sa dvoje djece.

Istovremeno, niz američkih izdavača odbio je njen roman „Stakleno zvono“ (The Bell Jar), smatrajući ga više „studijom slučaja“ nego umjetničkim djelom. Plat se borila sa gripom, usamljenošću i hladnoćom jedne od najtežih londonskih zima u istoriji.

Detaljniji prikaz samoubistva Silvije Plat

U zimskim jutarnjim satima 11. februara 1963., Silvija Plat je bila u teškom psihičkom stanju – jedno od najoštrijih pogoršanja depresije u njenom životu. Ljekar dr John Horder, svjestan ozbiljnosti njenog stanja, nekoliko dana ranije joj je prepisao antidepresive (monoamin oksidazni inhibitor). Pokušao je da je hospitalizuje, ali je Silvija odbila — umjesto toga, dogovorena je da u njen dom zaposli sestru koja će biti uz nju tokom noći. Noć prije smrti, sestra još nije stigla što je znatno uticalo na tok događaja.

Te večeri, Plat je pažljivo pripremila sebi i svojoj djeci postupak – prvo je smjestila sina i kćerku u njihovu sobu, ostavila im mlijeko, hljeb i puter za doručak, postavila dodatne ćebad i zatvorila sobu brtveći ivice vrata krpama i mokrim peškirom, kako bi spriječila da gas dospije do njih.

Narednog jutra, nakon što je umetnula glavu u pećnicu i otvorila gas, gas iz kuhinje je počeo da ističe. Kada je sestra stigla ujutro, osjetila je veliki miris gasa u stanu. Uz pomoć radnika u zgradi, uspjeli su da obezbijede ulaz i pronašli su Silviju mrtvu – ležala je na podu pećnice, sa zatamnjenim vratima između kuhinje i sobe djece.

Šta je bilo u njenoj galvi u tom momentu nikad nije razjašnjeno

Postoje svjedočenja dvije različite vrste: policijski službenik blizak istrazi izjavio je da je "Silvija duboko ugnjezdena unutar pećnice, s namjerom da umre" – scenarij koji dugo ukazuje da je čin bio dobro promišljena odluka, a ne nesrećan peh.

S druge strane, u jednoj biografiji, autor Al Alvarez sugeriše da je Silvija možda doživjela svoj čin kao vapaj u pomoć, koji se tragično završio smrću prije nego što je iko reagovao – "fatalno pogrešno izveden".

Ljekar Horder takođe je smatrao da je čin bilo moguće interpretirati samo kao posljedicu neobuzdane unutrašnje patnje i psihičke prisile, i da je pažljivnost kojom je soba pripremljena ukazivala na dubinu zla.

Naslijeđe koje traje

Silvija Plat je iza sebe ostavila remek-djela poput zbirke „Ariel“, objavljene posthumno 1965. godine, i romana „Stakleno zvono“ koji je u SAD objavljen tek 1971. godine.

Godine 1982. dobila je Pulicerovu nagradu, čime je posthumno potvrđen njen ogroman književni značaj.

Njeno nasljeđe obilježeno je i kontroverzama – Ted Hjuz je, kao vlasnik autorskih prava, uništio djelove njenih dnevnika. Tragedija se nastavila i u porodici: njen sin Nikolas oduzeo je sebi život 2009. godine.

(Kurir)