(FOTO/VIDEO) U BAZENU OD 15 METARA SE SPREMAO ZA OLIMPIJADU! Ispovijest nekadašnjeg najboljeg plivača Srpske i BiH, Željka Panića: „Juga“ me nije htjela, pa sam plivao za BiH

Ovim nimalo laganim sportom uspješno se nastavio baviti u gradu na Vrbasu iz kojeg će dogurati i do Olimpijskih igara!

- Davne 1987. godine počeo sam karijeru u rodnom Splitu koji je gotovo redovno iznjedrio nekog olimpijca i osvajača medalja. Bila su tada tri kluba: Jadran, Mornar i POŠK Bordomerkur u kojem sam počeo da se bavim plivanjem. Moram istaći da sam godinu kasnio u odnosnu na moju generaciju, ali za samo mjesec dana rada kod trenera Jure Topića izuzetno brzo sam napredovao. Tako sam iz C grupe prešao u B, a potom i u A grupu koja je bila takmičarska. Sjećam se da me trener pitao kada sam došao na trening da li znam plivati sve četiri plivačke discipline. Iznenadio se kako sam sve tehnike znao, doduše ne sve najbolje, a to sam naučio uz očevu pomoć na moru onako više uz igru - prisjetio se plivačkih početaka Željko Panić.

[gallery size="medium" ids="548710,548709,548703"]

Vrlo brzo počeo je da nastupa na prvenstvu Splita, Dalmacije, Hrvatske i na kraju na nivou one velike Jugoslavije gdje je počeo da bilježi i značajne sportske rezultate.

- Sve je krenulo prvo na prvenstvu Splita. Tada smo dobijali diplomu, jer se u to vrijeme nisu djelile medalje, a za dvije godine već sam stigao do prvog tima. Moja generacija bila je prvak Jugoslavije, bila je to fantastična generacija, a biti prvi tada u Jugoslaviji vam je kao da ste danas prvak Balkana. To je bio nevjerovatan uspjeh, i u tom periodu to je najznačajniji rezultat koji sam ostvario. Uslijedio je raspad Jugoslavije i dosta plivača je otišlo iz Splita. Među njima je bio Jovan Manović koji je trenirao i košarku jer mu je otac bio čuveni košarkaš Milan Manović. Nažalost, Jovan je tragično izgubio život u Beogradu, neko ga je zamijenio misleći da je kriminalac i greškom su ga ubili - pomalo tužno izgovorio je nekadašnji sjajni plivač.

Ne krije da je u rodnom Splitu imao sjajne uslove za rad gdje se i te kako ozbiljno radilo, i to između ostalog pod trenerskom palicom olimpijske pobjednice Đurđice Bjedov. Ona je bila prva dama koja je 1968. godine na Igrama u Meksiku, na premijernom takmičenju u disciplini 100 metara prsno, uspjela da osvoji olimpijsko zlato.

- Tu su bili ozbiljni treninzi, gdje mi je glavni trener bila legendarna Đurđica Bjedov. Ona je negdje 1989. dobila poziv da radi u Švajcarskoj i godinu kasnije je otišla, a mi smo bili pomalo i srećni, jer je bila prilično kruta i stroga. Kao klince tjerala nas je da radimo u teretani, da pravimo mušku špagu, što je bilo izuzetno teško i ko to nije mogao da uradi za mjesec dana automatski bi "letio" iz grupe. Ta špaga nam nije ni trebala u plivanju, ali je ona bila zahtijevna i od nas je tražila disciplinu i da se sve to ispoštuje - ističe Panić.

[gallery size="medium" ids="548708,548707"]

Kako je sam napomenuo, za njega je bila velika stvar što je imao priliku da ga trenira olimpijska pobjednica.

- Bila mi je velika čast da mi trener bude Đurđica Bjedov koja je svojevremeno uzela dvije olimpijske medalje za Jugoslaviju. Danas sam zbog toga još više ponosan. U ovim godinama kada shvatiš ko ti je bio trener, najbolja svjetska plivačica i olimpijska pobjednica, to je za nas bio motiv više. Isto tako moram istaći da je i moj prvi trener Jure Topić imao fantastične rezultate, a on je iznjedrio Duju Draganju koji je imao blistavu karijeru - dodao je naš sagovornik.

Krajem 1991. godne iz rodnog Splita uslijedio je dolazak u Banjaluku u kojoj je počeo da trenira u tadašnjem PK Incel.

- Užasno je bilo tada trenirati, jer smo radili svega tri mjeseca godišnje, a uvijek smo se smrzavali u vodi. Nekada, kada se sažale iz rukovodstva preduzeća Incel, puste grijanje na naše veliko zadovoljstvo. Ovo se ne može nazvati treninzima s obzirom na to da smo radili samo u ljetnim uslovima od 1993. do 1995. godine. Tada se u Srpskim Toplicma otvorio bazen iako smo i tu imali problema. Bio sam prinuđen da putujem van grada, tačnije u Laktaše koji je u hotelu „San“ imao zatvoreni bazen dužine 15 metara. Tu sam se dvije godine zimi pripremao za nastupe na Evropskom i svjetskom prvenstvu. Možete misliti kako je bilo trenirati na takvom bazenu u kojem za dva do tri zaveslaja stignete do cilja, pa sam morao da plivam dijagonalno kako bih dobio nekih 18-19 metara... Ni tada se nisam mogao čestito okrenuti, i baš je bila loša situacija pogotovo kada se zna da nisam imao ni trenera. Pokojni Branko Mićin imao je starije metode, a ja sam drugačije radio u Splitu, on je više bio za rad sa djecom. Kada je bilo novca onda sam povremeno odlazio u Srbiju u kojoj sam trenirao kod pojedinih trenera - naglašava Panić.

[gallery ids="548706,548705,548704"]

I pored specifične situacije te preloših uslova, to ga nije nije omelo da se dva puta izbori za učešće na Olimpijskim igrama (2000. u Sidneju i 2004. u Atini)! Zanimljivo da je na ovim Igrama nastupio kao reprezentativac BiH iako mu je bila želja da bude dio selekcije tadašnje SR Jugoslavije.

- Moram reći da sam imao želju i volju da plivam za SR Jugoslaviju pošto sam imao i njihov pasoš. Otišao sam u Plivački savez i tražio da plivam za njih. Tadašnji generalni sekretar rekao mi je da se ne miješam, odnosno da ne zauzimam mjesto nekom njihovom takmičaru. Shvatio sam da tu nema mjesta za mene i odlučio sam da plivam za BiH. Otišao sam te 2000. godine u Sidnej i tamo ostvario normu. Već za Igre u Atini 2004. godine sam godinu dana ranije ispunio olimpijsku normu - napomenuo je bivši dvostruki učesnik najveće planetarne smotre.