Popularni Petko prvo je počeo da trenira fudbal gdje je uspješno igrao na poziciji centrafora.
- Na ovim prostorima fudbal je bio sport broj jedan. Stariji brat Rodoljub igrao je fudbal pa je tako i mene povukao i baš sam se bio zaljubio u najvažniju sporednu stvar na svijetu. Bio sam registrovan za mlađe kategorije Borca, jer sam prilično visok za centrafora. Imao sam osjećaj za gol i jednostvano me je htjela lopta te moram priznati da sam bio dosta uspješan - prisjetio se fudbalskog početka Velimir Petković.
A onda se sve preokrenulo daleke 1971. godine kada je slučajno došao da gleda rukometnu utakmicu Borac – Medveščak.
- Da, 1971. godine komšija mi je poklonio kartu za pomenutu utakmicu koja se igrala na Stadionu sportskih igara. Tada je u Medveščaku igrao Žagmešter koji je u to vrijeme bio najbolji igrač svijeta. Kada sam vidio kako igra, kako se ponaša, recimo da postigne gol i sjedne na centar i ne vraća se u odbranu. Mene je sve to impresioniralo i od tada sam stalno ostao u rukometu. Moram dodati da je na moju odluku veliki uticaj imao čuveni rukometni mag Pero Janjić koji mi je bio profesor u Gimnaziji. On je u to vrijeme dobio zadatak da formira mlađe selekcije Borca, jer je i tada ovaj klub bio brend. Prihvatio sam njegov poziv i nekako me on prati kroz čitav život. Igrao sam kod njega u pionirima, juniorima i na kraju seniorima. Iz te moje generacije jedini sam igrač koji je imao neku karijeru u prvom timu Borca - dodao je Petko.
[caption id="attachment_542322" align="aligncenter" width="450"]
FOTO: ALOonline[/caption]
Zbog utakmice Borac – Medveščak zaljubio se u rukomet, a igrom slučaja upravo će protiv kluba iz Zagreba debitovati za prvi tim, i to 2. oktobra 1976. godine. Nakon toga, 14 dana kasnije, u pobjedi protiv Potisja (32:18) postići će i prvi prvoligaški pogodak.
- To je interesantna stvar. Medveščak je tada bila dosta jaka ekipa u kojoj su uvijek bili mladi koji su iz drugih sredina dolazili na studije u Zagreb. Mi smo uvijek bili u samom vrhu, dobro je poznato da je Borac 1975. izgubio finale Kupa šampiona od Forverca u Dortmundu, a godinu kasnije postao je šampion Evrope. Lagano te 1976. godine dolazilo je do smjene generacije u kojoj su bili golman Arslanagić, potom Karalić, Rađenović, Selec, braća Golić, Unčanin...
Tada je YU liga bila najjača u Evropi kao što je to danas Bundesliga. Uz sve to, Borac uz Crvenu zvezdu nikad nije ispao iz Lige, iako je između ova dva kluba ogromna razlika i bili su dva različita svijeta, jer smo se mi uvijek borili za titulu, a oni za opstanak. Ni danas ne mogu da prihvatim činjenicu da je ovdje u Banjaluci Zvezda popularnija od Borca. Jednostavno, ostao sam Banjalučanin i meni je taj patriotizam uvijek bio prisutan. Što se tiče mog gola protiv Potisja, poslije meča sudija je rekao da sam bio prestupio (sudili Jakupović i Zubanović iz Zagreba), ali je znao da sam debitant i radi toga mi je progledao kroz prste te mi je zauvijek ostao najdraži rukometni sudija - napominje Petko.
Ostaće zapisano da je kao igrač Borca osvojio Kup one velike Jugoslavije. Prvo su u polufinalu dobili Dinamo u Pančevu 24:21, a potom u finalu u „Boriku“ imenjaka iz Uruševca 28:26.
- Već je tada došlo do smjene generacije kada su oni najbolji prestali igrati. Milorad Karalić je bio trener, a od onih nešto starijih igrača ostali su Nebojša Popović, Momo Golić, Rade Unčanin. Bili su tu uglavnom mladi klinci koji su popunili ekipu uz talentovane igrače iz tadašnje zejedničke države poput Jovice Elezovića i Branka Štrbca. Moram priznati da je bila dosta teška finalna utakmica, i mi smo jedva dobili rivala sa dva gola razlike. Oni nisu bili tada jako rukometno ime, ali u tom meču za trofej bili su i te kako pravi takmac - ističe Petković.
Kako su Borčevi klinci stigli do drugog evropskog trofeja, i kako je Velimir Petković osvojio tri ista pehara, kako je dobio opkladu od predsjednika Gepingena, te o saradnji sa reprezentacijom Rusije možete više saznati u videu ispod.
Ostaće zapisano da je njegova generacija bila posljednja koja je u sezoni 1980/81. osvojila šampionski naslov u Jugoslaviji.
- Sjećam se i uvijek spominjem tu genearciju u kojoj su bili Elezović, Koso, Štrbac, Rađenović, Uzejrović, Popović, Velić... Bio sam u vojsci prvi dio sezone, stigao sam u drugom dijelu i suvereno smo osvojili titulu ispred sarajevskog Željezničara. Pretrpjeli smo svega dva poraza, na startu u gostima od Trepče i u 22. kolu od Crvene zvezde. Sve to govori koliko smo bili suvereni u to vrijeme, a nije bilo nimalo lako. Tada se Pero Janjić vratio iz inostranstva, preuzeo ekipu i vratio titulu u Banjaluku - istakao je nekadašnja uzdanica „crveno-plavih“.
Na pitanje šta se desilo 19. novembra 1984. godine uslijedio je mali tajac. Na podsjećane da je tada protiv Pelistera odigrao posljednju utakmicu, Petko je iskreno pričao:
- Bilo je to nesretno vrijeme za mene, imao sam 28,29 godina. Igrao se tada drugi rukomet, ma sve je bilo drugačije. Mi smo nešto prije Pelistera igrali utakmicu sa Metaloplastikom, a noć uoči tog duela spavali smo u Beogradu u hotelu „Palas“. Tada sam dobio temperaturu 40 stepeni, došao je neki beogradski doktor i sa nekim alkoholom i masažaom uspio da mi vještački skine temperaturu i sutradan sam igrao meč. Kada samo došao u Banjaluku bio sam sav otekao, prva dva dana liječili su me misleći da je u pitanju neka alergija. Moj najboji prijatelj Fuad Ramljak odveo me kući jer je njegov otac Alija Ramljak u to vrijeme bio jedan od najboljih doktora. On mi je saopštio da to nije alergija, smjestio me iste večeri u bolnicu u kojoj sam proveo mjesec dana. Ustanovljeno je da se radilo o problemu sa bubrezima, doktor Ramljak mi je spasio život, jer je situacija bila dosta kritična. Poslije svih dodatnih pregleda i raznih mišljenja drugih doktora svi oni su mi zabranili da igram rukomet, jer bi to za mene bilo pogubno - sa tugom se prisjetio tog detalja Velimir Petković.
Po okončanju igračke karijere „uplovio“ je u trenerske vode. I tu je bio uspješan. Ostaje žal što 1990. godine nije osvojio titulu u Ligi Jugoslavije (izgubili u finalu od Proletera iz Zrenjanina), ali su godinu dana kasnije uzeli Kup IHF.
BONUS VIDEO:
