Gledali su mjuzikl Violinista na krovu (Fidler on the roof), a poslije predstave otišli na večeru kojoj je prisustvovao i Šmuel Rodenski, zvijezda mjuzikla.

Pričali su i smijali se, mada su vjerovatno ojsećali tremu zbog predstojećih sportskih nadmetanja.

Kada su krenuli nazad, 13-godišnji sin Šmuela Lalkina, šefa izraelske delegacije, pitao je oca da i on prespava u Olimpijskom selu, na adresi Connollystraße 31.

Otac mu nije dozvolio i time mu, najvjerovatnije, spasio život.

Samo nekoliko sati kasnije, počeće jedan od najtragičnijih i najstrašnijih događaja u istoriji Olimpijskih igara, pa i čitavog sporta.

Umjesto za medalje, izraelski sportisti boriće se za sopstvene živote.

I izgubiće.

Teroristički napad u Minhenu 1972. je bio veliki udarac romantičarskoj ideji sporta, prema kojoj je sport samo benigna i zabavna stvar.

To je bio ogroman poziv za buđenje čitavom čovječanstvu i pokazatelj da je sport daleko ozbiljniji nego što se mislilo.

Čovjek je političko biće i sve je politika, samim tim, i sport.

Tim napadom pokazalo se i da je terorizam mnogo ozbiljniji nego što se mislilo, a to su mnogi shvatili tek napadom u Njujorku 11. septembra 2001.

Od početka 20. vijeka, svaki sukob je manje više bio totalni i u njemu je učestvovalo čitavo stanovništvo.

Nije više samo vojnik bio legitimna vojna meta, već i žena koja radi u fabrici, pa i sportisti koji promovišu neku državu i ideje te države oko kojih se neki ne slažu.

Svjetska politika se ovom slučaju prelomila na nedužnim ljudima, kako to obično biva.

Osmoro ljudi preskočilo je dva metra visoku ogradu Olimpijskog sela u Minhenu.

U torbama su, umjesto patika i znojavih majica, imali kalašnjikove, pištolje i bombe.

Operaciju su nazvali Ikrit i Biram, po dva palestinska sela čije su stanovnike 1948. protjerale izraelske snage.

„U noći operacije otišli smo u restoran na željezničkoj stanici da večeramo. Tamo nam je šef prvi put rekao šta je cilj operacije", kaže Džamal al-Gašej, jedan od učesnika napada, u dokumentarnom filmu Jedan dan u septembru iz 1999. godine.

„Bio sam veoma ponosan, jer je to bio prvi put da sam u prilici da se sukobim sa Izraelcima", dodaje on.


U preskakanju ograde Olimpijskog sela im je pomogla grupa američkih sportista koji su se vraćali iz provoda.

Nisu znali kome pomažu


„Sjećam se da su bili pijani", kaže Gašej u Oskarom nagrađenom filmu.

„Zanimljivo je da smo pomogli jedni drugima da preskočimo ogradu. Ispružio sam ruku i podigli smo jednog od njih da mu pomognemo da preskoči.
„Rekli smo im hvala i do viđenja".

Krenuli su ka zgradi u kojoj su bili smješteni Izraelci.

Kada su pokušali da uđu u prvi stan, gdje su spavali treneri i zvaničnici, čuo ih je rvački sudija Jozef Gutfrojnd.

Vidio je da naoružane i maskirane ljude i sa svojih 135 kilograma bacio se na vrata u pokušaju da ih spriječi.

Tuvia Sokolovski, trener dizača tegova, iskoristio je priliku da razbije prozor i pobjegne.

Maskirani ljudi su ipak upali i rvački trener Moše Vajnberg je počeo da se bori sa jednim od njih. Ranili su ga i natjerali da im pomogne da pronađu još sportista.

Odveo ih je do drugog stana, ali ih je slagao da u njemu nema Izraelaca, pa su otišli do trećeg, gdje su spavali rvači i dizači tegova.

Oni će, nadao se vjerovatno, lakše moći da se bore protiv napadača.

Okupili su ih sve i vratili u prvi stan


Ranjeni Vajnberg je ponovo napao jednog teroristu nožem, pa je rvač Gad Tsobari uspeo da pobjegne preko podzemnog parkinga.

Vajnberg je ubijen.

Jozef Romano, dizač tegova i ratni veteran, takođe je napao i ranio jednog teroristu, ali je i on ubijen.

Preostale Izraelce su poređali na krevete, vezavši im ruke i noge. Romanovo tijelo je ostavljeno pred njima kao upozorenje.

Usred Olimpijskih igara počela je talačka kriza.

Ko su bili taoci i teroristi


Devet talaca:

Jozef Gutfrojnd (najkrupnji, pa je vezan za stolicu)
Keat Šor, trener streljaštva
Amicur Šapira, trener atletičara
Andre Špicer, trener mačevanja
Jakov Springer, sudija dizanja tegova
Eliezer Halfin, rvač
Mark Slavin (18 godina, najmlađi), rvač
David Berger, dizač tegova
Zav Fridman, dizač tegova

Osam terorista:

Lutif Afif (šifrovano ime Isa), lider
Jusuf Nazal (Toni), zamjenik lidera
Afif Ahmed Hamid (Paolo)
Kalid Džavad (Salah)
Ahmed Čik Ta (Abu Hala)
Mohamed Safadi (Badran)
Adnan al-Gašej (Denavi)
Džamal al-Gašej (Samir)

Kako se navodi, Afif, Nazal i jedan njihov saradnik su prije napada radili u Olimpijskom selu, izviđajući potencijalne mete.

Ostali su stigli u Minhen vozom i avionom nekoliko dana prije napada.

Nedaleko odatle, jugoslovenski reprezentativci su, kao i drugi sportisti, spavali dubokim snom.

Jugoslavija je u Minhen stigla sa 126 takmičara - 113 muškaraca i 13 žena - a takmičili su se u 15 sportova.

Zastavu je na otvaranju Olimpijskih igara nosio Mirko Sandić, vaterpolista.

Vaterpolisti te 1972. nisu osvojili medalju,.

Zato je zlato otišlo u ruke slavnog boksera Mate Parlova i rukometne reprezentacije.

„Te Olimpijske igre pamtim po zlatnoj medalji, koja nije mala stvar, ne po tom napadu", kaže za BBC na srpskom Vlado Štencl, tadašnji selektor rukometne reprezentacije.

„Jasno je da je to bila možda čak i opasnost po nas, jer se sve dešavalo u relativnoj blizini, ali opet je i veliko Olimpijsko selo", dodaje.

Međutim, kako kaže, rukometaše i njega nije mnogo interesovalo sve što se dešavalo oko njih.

„Sjećam se samo da je bilo pucnjave, da je njemačka policija napravila glupost jer su prvi put bili u toj situaciji.

„Ali bili smo toliko zaokupljeni našom misijom da budemo najjači na svetu da smo to tek onako ovlaš pratili", ističe čuveni hrvatski trener.

Tako je i bilo - jugoslovenski reprezentativci su do zlata došli bez ijednog poraza u osam mečeva.


„Ništa nas nije moglo spriječiti. Psihička priprema je bila takva da nas ništa osim zlata nije zanimalo", kaže 86-godišnji Štencl.



Bile su to tek druge Olimpijske igre na kojima se igrao rukomet, - prvi put, 36 godina ranije.

Do kraja igara, „plavi" su osvojili još tri medjalje.

Srebro je uzeo rvač Josip Čorak, a bronze njegov kolega Milovan Nenadić i bokser Zvonimir Vujin.

Gotfrojdov vrisak, kada je pokušao da zaustavi teroriste da uđu u stan, probudio je trkača Šaula Landanija.

Landani je ubrzo skočio sa balkona stana broj 2 - u kojem „nije bilo Izraelaca" - i pobjegao u zgradu u kojoj su spavali američki sportisti.

Ostalih četvoro ljudi iz tog stana, među kojima su bili Šmuel Lalkin i dva timska doktora, kasnije su bezbjedno izvedeni ih zgrade.

Ubrzo su u Olimpijsko selo stigli pripadnici policije, ali kraj nije bio ni blizu.

Oko šest ujutru je stigao i zahtjev otmičara.

Tražili su oslobađanje 234 palestinska zatvorenika u Izraelu, kao i čuvenog dua Bander-Majnhof - njemačkih terorista odgovornih za niz ubistava i bombaških napada.

Odgovor Izraela bio je brz i kratak - nema pregovora sa teroristima.

Njemački zvaničnici su bili su nezgodnoj političkoj situaciji - taoci su bili Jevreji, a od Drugog svjetskog rata i Holokausta je prošlo tek nešto više od 25 godina.

Zapravo, oni su Olimpijske igre htjeli da iskoriste za promjenu imidža Njemačke poslije Drugog svjetskog rata, zbog čega, između ostalog, nije bilo mnogo pripadnika obezbjeđenja.

Pregovore sa teroristima vodili su direktor minhenske policije Manfred Šrajber i Bruno Mark, ministar unutrašnjih poslova Zapadne Nemačke.

Navodno su teroristima nudili neograničene količine novca.

Teroristi su odbili, rekavši da im novac i njihovi životi ništa ne znače.

Ipak, pregovarači su uspjeli da ih ubjede da se radi na zahtjevima, zbog čega je više puta produžavan krajnji rok.

U ostalim delovima Olimpijskog sela je sve bilo potpuno uobičajeno, kao da se ništa ne dešava, .

Igre su prekinute tek oko 12 sati, poslije prvog ubistva sportiste.

Zašto treba pregovarati u ovakvim situacijama?


Da čujemo šta kažu klasici.

Frensis Bolc, kapetan njujorške policije koji je osnovao njihov prvi i veoma uspješan pregovarački tim 1973, na osnovu iskustava iz debakla u Minhenu 1972, kaže da blokiranje otmičara na licu mjesta zaustavlja akciju.

„Takav zastoj sam po sebi pomaže. Pregovarače koristimo da dobijemo na vremenu kod otmičara, kako bi došlo do transfera između njih i talaca...

„Ljudi u krizi okreću se drugim ljudskim bićima da s njima podele tu krizu".

To zbližavanje otmičara i talaca u produženoj blokadi kasnije će biti nazvano Stokholmskim sindromom.

„Što više vremena prođe, vjeruje se s razlogom, manja je vjerovatnoća za krvoproliće.

„Transfer ili prilagođavanje krizi fenomen je koji održava u životu taoce, pregovarače i otmičare tokom takvih život-ili-smrt situacija.
„Što više vremena provedu zajedno, to je manja verovatnoća da će otmičar ubiti taoca.

„Pregovaranje u stvari liječi te ljude u kriznim situacijama, uvlačeći ih u neku vrstu terapije koja olakšava zebnju i napetost kod otmičara."

Plan je bio da se pripadnici policije kroz ventilaciju uvuku u stan i ubiju teroriste.

Zauzeli su pozicije i čekali da neko izgovori sanšajn - znak da krenu napad.

Međutim, televizijske kamere su sve snimale sa prozora obližnjih stanova, i slike su završile na malim ekranima širom svijeta.

Tako su teroristi mogli da vide kako se policija sprema za napad.

Isa je pretio da će ubiti dvojicu talaca i policija se povukla.

Prvi pokušaj je propao


Pregovarači su tražili kontakt sa taocima, kako bi znali da su živi.

Andre Špicer, trener mačevanja koji je tečno govorio nemački i Keat Šor, trener streljaštva, kratko su razgovarali sa zvaničnicima.

Stajali su ispred prozora, dok su im teroristi držali cev na potiljcima.

Špicer je u jednom trenutku udaren kundakom kalašnjikova.

Kamere su sve snimile


U šest sati Palestinci su izneli novi zahtev - transport avionom u Kairo.

Dva vojna helikoptera trebalo je da njih i taoce prebaci do obližnje Firstenfeldbruk vazdušne baze NATO alijanse.

Međutim, kako bi došli do helikoptera, morali bi da pređu hodajući oko 200 metara kroz podzemne garaže i nemačka policija je htela da tu napravi zasedu.

Policija je bila spremna, ali je Isa prvo hteo da proveri rutu.

Ubrzo su ipak tražili da ih autobus prebaci do tamo.

I drugi pokušaj je propao.

Oko 22 satsa, teroristi i taoci su autobusom - koji je Isa prvo proverio - prebačeni do helikoptera.

Potpis ispod fotografije,Autobus prevozi teroriste i taoce do helikoptera.

I tamo ih je čekala policija - pet snajperista.

Međutim, niko od njih nije imao ni posebnu obuku za takve situacije, ni specijalno oružje, niti su mogli da komuniciraju međusobno.

Deo teksta Berija Dejvisa, BBC komentatora koji je 44 godine izvještavao sa Olimpijskih igara

Žao mi je što je ovo moralo da se nađe ovde, ali imalo je veliki uticaj na kasnije Olimpijske igre, kao i na sam život.

Sećam se da sam se probudio, upalio televizor i video sliku jedne zgrade.

(Riječ je o zgradi u kojoj su bili teroristi i taoci).

„Šta se dešava? Zašto ne izveštavaju sa Olimpijskih igara", pomislio sam.

Uskoro mi je bilo jasno.
To je bio jedan od najneverovatnijih, ali i, naravno, najužasnijih dana.

Održavanje Olimpijskih igara u Minhenu trebalo je da bude prilika da se Zapadna Njemačka svijetu predstavi u nešto drugačijem svjetlu.

To im je bila prva prilika poslije Drugog svjetskog rata, od kojeg tada nije mnogo prošlo.

Čuo sam da je zato obezbeđenje u Olimpijskom selu bilo slabo, ali ne znam da li bih se saglasio sa tim.

Očigledno da jeste, ako su teroristi mogli tek tako da uđu u selo.

Ipak, sećam se da je jedan novinar, nezadovoljan zato što mu nisu dali da uđe u Olimpijsko selo da uradi intervju, pitao:

„Kako je moguće da lakše mogu da uđem u Dahau nego u Olimpijsko selo?"

Dahau, nekadašnji koncentracioni logor, nalazi se nedaleko odatle.

Problem je bio što u to vrijeme niko nije mogao ni da zamisli da dogodi nešto poput terorističkog napada.

Sećam se da smo ceo dan gledali samo jednu običnu zgradu. Bila je fotografija, ali je govorila toliko toga.

Horor je bio u razmišljanju šta se dogodilo i šta bi moglo da se dogodi.U Boingu 727, koji je pripadnike Crnog septembra čekao na pisti, bilo je 16 policajaca prerušenih u posadu aviona.

Bilo je dogovoreno da Isa i Toni prvo pregledaju avion, kada bi ih policajci savladali, što bi snajperistima dalo šansu da ubiju ostale teroriste.

Međutim, nemačka policija zapravo nije znala koliko tačno ima terorista - mislili su da ih ima znatno manje nego što ih je bilo.

Policajci u avionu su zato u poslednji čas odlučili da odustanu od misije, ali o tome nisu obavestili komandu.

Snajperisti su ostali sami. Bez komunikacije i obuke. Brojčano slabiji.

Helikopteri su sleteli nešto posle 22.30. Iz njih je izašlo šest kidnapera, koji su uperili puške u pilote, iako su obećali da Nemce neće uzeti za taoce.

Isa i Toni su krenuli da provere avion.

Jedan od policajaca je to vidio kao posljednju šansu da se eliminiše Isu, čime bi grupa ostala bez vođe.

Međutim, zbog slabog svjetla nije dobro video i umjesto Ise, pogodio je Tonija u nogu.

Ostali snajperisti su dobili dozvolu da otvore vatru i pucnjava je počela.

Dva kidnapera su odmah ubijena, a treći se od snajpera sakrio ispod helikoptera.

Tada je u pucnjavi ubijen i nemački policajac Anton Figerbauer.

Piloti su pobjegli, ali vezani taoci nisu mogli.

Pokušali su da se oslobode - kasnije su otisci zuba pronađeni na konopcima.

Policija je onda htela da pošalje oklopna vozila - ali su se ona zaglavila u saobraćaju, pa su kasnila.

Kada su konačno stigla, jedan od terorista se okrenuo ka taocima u helikopteru i počeo da puca.

Olimpijske igre u Zapadnoj Njemačkoj uveliko su trajale kada su izraelski sportisti nakratko izašli iz Olimpijskog sela u Minhenu da se malo opuste. Bio je 4. septembar, 1972. godine.

Gledali su mjuzikl Violinista na krovu (Fidler on the roof), a poslije predstave otišli na večeru kojoj je prisustvovao i Šmuel Rodenski, zvijezda mjuzikla.

Pričali su i smejali se, mada su vjerovatno osjećali tremu zbog predstojećih sportskih nadmetanja.

Kada su krenuli nazad, 13-godišnji sin Šmuela Lalkina, šefa izraelske delegacije, pitao je oca da i on prespava u Olimpijskom selu, na adresi Connollystraße 31.

Otac mu nije dozvolio i time mu, najverovatnije, spasao život.

Samo nekoliko sati kasnije, počeće jedan od najtragičnijih i najstrašnijih događaja u istoriji Olimpijskih igara, pa i čitavog sporta.

Umjesto za medalje, izraelski sportisti boriće se za sopstvene živote.