(FOTO/VIDEO) „RADUJE ME ŠTO SAM „BORAC“ VRATIO NA VELIKU SCENU“ Zoran Kašćelan posljednji intervju pred odlazak iz Banjaluke dao za ALOonline: U klubu vladala porodična atmosfera

Za ovaj period je sa „crveno-plavima“ osvojio Kup Republike Srpske, dvaput stigao do finala plej-ofa za šampiona BiH i oba puta izborio nastup u ABA 2 ligi. Na žalost svih ljubitelja košarke u gradu na Vrbasu, došlo je vrijeme rastanka, a žal zbog toga prisutna je i kod ovog mladog, ali i provjerenog trenera.

[gallery size="large" ids="555310"]

- Nije mi bilo lako donijeti takvu odluku, jer sam jako lijep period proveo u Banjaluci. Rezultati koje smo zajedničkim snagama ostvarili sve govore, radili smo i na razvoju igrača, a tu se desio i moj lični napredak. Želim da kažem kako sam stekao veliki broj prijatelja i da sam ovdje izuzetno prihvaćen. Ipak, mi treneri često mijenjamo sredinu i uvijek smo spremni na ovakve stvari. Žao mi je što odlazim iz Banjaluke i zbog odnosa kojeg sam imao sa čitavom ekipom, gdje smo stvorili neka prijateljstva koja će duže trajati – ističe na početku razgovora Zoran Kašćelan.

Ono što će njegov boravak na klupi Banjalučana obilježiti jeste činjenica da se Borac poslije 22 godine borio za šampionski naslov BiH, i to, dvaput uzastopno i oba puta su poraženi od Igokee.

- To je baš zanimljivo i radostan sam da se to desilo poslije toliko sušnih godina, i to je sigurno veliki uspjeh. Raduje me da će moje ime biti negdje upisano za povratak Borca na veliku scenu kada je u pitanju bh. košarka. Mislim da su za to zaslužni i moji saradnici sa kojima sam proveo dvije i po sezone, oni su sjajni ljudi i kvalitetni treneri poput Marka Šćekića, a koji su i mene učinili boljim. Uz sve to napravili smo odličan izbor igrača i onda nije čudno što smo ostvarili ogroman uspjeh za ovaj period – dodao je sad već bivši strateg „crveno-plavih“.

[caption id="attachment_555313" align="aligncenter" width="449"] FOTO: Ustupljena fotografija[/caption]

Kada je u pitanju ovogodišnje finale sa Igokeom, čini se da je Borac ispustio priliku u prvom meču odigranom u Laktašima kada su izgubili poenom razlike, a ujedno su promašili dva posljednja napada za trijumf.

- Prije svega, treba reći da smo samim plasmanom u finale uradili veliku stvar. Da smo dobili taj prvi meč vjerovatno bismo u drugom bilo kudikamo drugačije. Na kraju kada se sve sagleda možemo biti zadovoljni, jer smo iza sebe ostavili Široki, Bosnu, pa i Slobodu koja se za završnicu izuzetno pojačala. Ono što je za nas bilo najvažnije, to je da smo obezbijedili mjesto za ABA 2 ligu, i ono što me posebno raduje jeste činjenica da smo na tribinama „Borika“ imali više publike nego u trenutku kada sam preuzeo ekipu – ističe crnogorski stručnjak dodavši kako je u klubu vladala prava porodična atmosfera i da za to velike zasluge pripadaju predsjedniku Milanu Đajiću.

- Košarka je naša porodična tradicija, nastavlja Kašćelan. Otac je bio i trener Lovćena, tu je bio i moj brat koji je takođe bio talentovan, ali je rano odlučio da sve to napusti kako bi se posvetio obavezama prema fakultetu. Bio sam talentovan klinac, nisam igrao na nekom velikom nivou, ali sam bio jedan od boljih kada je u pitanju region Crne Gore i Srbije. Ako izuzmem Lovćen meni je najljepši dio igračke karijere bio period proveden u Leotaru i najljepše uspomene nosim iz Trebinja. Značajan mi je, kao spona igračke i trenerske karijere, kada sam se spremao za trenerski posao, bio trenutak kada sam igrao u Đuliji iz Barija u koju sam došao na njihov poziv da im pomognem i ujedno sam bio asistent treneru za mlađe selekcije, što je za mene bilo značajno.

Trenersku karijeru počeo je na klupi ŽKK Lovćen, dok je u isto vrijeme bio selektor kadetkinja Crne Gore i bio je u stručnom štabu ženske seniorske reprezentacije.

- Odmah sam dobio priliku da vodim seniorke Lovćena i mlađe selekcije Crne Gore što je bila velika stvar za mene. Prepoznali su u Savezu i ŽKK Budućnost da dobre stvari radimo i tada smo stvorili jedan sistem na koji sam jako ponosan. Četiri godine rada u ženskoj košarci za mene je bila privilegija. Od tada je počela da se pravi ozbiljnija priča u Crnoj Gori, i to me čini posebno srećnim, jer je dosta djevojčica iz tog sistema završilo u ženskoj seniorskoj reprezentaciji i drago mi je da tu ima mog pečata – dodao je Kašćelan za ALOonline.

[gallery ids="555314,555315,555316,555317,555313"]

Gotovo preko noći dobio je poziv da preuzme seniorsku ekipu matičnog Lovćena.

– To se baš tako desilo iako se nisam nadao da će se to dogoditi tako brzo. Na treningu kojeg sam imao sa košarkašicama ponuđeno mi je da preuzmem mušku ekipu koja je tada igrala ABA 2 ligu. Nisam dugo razmišljao, pa ipak je to moj klub, moj grad, tu sam odrastao i to je za mene bio izazov kojeg sam objeručke prihvatio i nijednog trenutka se nisam uplašio. Ujedno, bilo mi je žao što napuštam žensku ekipu, ali to je moralo doći prije ili kasnije. Iz tog perioda ni danas nisam prežalio poraz od Budućnosti u polufinalu Kupa u kojem smo vodili 18 razlike, i to mi je jedan od težih poraza u karijeri. Na milimetar smo bili od senzacije, na kraju je jedna lopta odlučila i ona je otišla na njihovu stranu – napominje bivši kormilar tima sa Cetinja.

Njegova naredna destinacija bila je Podgorica, potom se kratko zadržao u Sparsima gdje je naslijedio Miodraga Kadiju, baš kao i svojevremeno na klupi Lovćena.

- To je jako zanimljivo. Mijo Kadija mi je dugo bio trener kao i kolega mog oca, fantastičan stručnjak. Sad kada sam postao trener počeo sam da razumijem neke stvari koje je on radio sa mnom kao igračem, a tada ga nisam nikako razumio i jako sam mu zahvalan na mnogim lekcijama koje me naučio. Meni je veliko iskustvo bilo u Sparsima u kojima sam dobio prvi otkaz i to u toku sezone, što je bio šok za mene. Zahvalan sam im na tom iskustvu koje je negtivno, ali sam naučio neku novu lekciju – iskren je Zoran Kašćelan.