Jokić je rekao da su mu to najbolja pitanja koja je dobio od kada je došao u NBA ligu i uživao je u razgovoru sa krilnim košarkašem Denver Nagetsa.

Šta ga motiviše i dalje?

-Motivacija je to što postanete opsjednuti uspjehom, kao i pobjedama, pogotovo mi kao tim što sada radimo. Želimo da pobijedimo svaku utakmicu. Pobjeđivanje je kao životni stil za nas i postanemo opsjednuti time. Zabavno nam je kada pobjeđujemo, a kada izgubimo ne osjećamo se dobro. To je moja motivacija – opsjednutost pobedama.

Kako se nosi sa pritiskom? Jokić je Porteru rekao kada je bio ruki da ima i strah od pritiska, ali da ga prihvata i da uvek uradi ono što treba da uradi.

-Mislim da ako niste uplašeni, ako niste nervozni, ako ne osjećate pritisak, niste izabrali pravi sport. Mislim da je to normalno i moraš da imaš to. Najvažnije da se pripremiš za taj momenat. Okej, misliš u glavi, ovaj igrač, publika, igraš u gostima... Pravio sam scenarije u glavi šta može da bude u toj hali, sa tim igračem, već sam to proživeo u glavi. Ponekad je drugačije, ali to te pripremi za sve što može da se dogodi. Od početka, pritisak i strah, ma i sada imam strah i pritisak svaku utakmicu, da će me protivnički igrač prebiti, pobijediti... Moraš da imaš to, tako mislim ili samo ja razmišljam drugačije.

Koliko mu je potrebno da se pripremi za utakmicu?

-Utakmica počinje večeras i završava se kada se istegnem, ne onda kada sat otkuca nulu. Kada idem kući se završava utakmica, to je moja rutina. Nisam opsjednut svojom rutinom, ali trudim se da ne pravim nešto mnogo od toga, ali to radim. Ne mislim da ako ne dižem tegove da će biti nešto drugačije, ali tako sam navikao, nisam sujeveran. Nekada ako promašim na zagrijavanju, idem dalje. Ne opterećujem se. To mi pomaže da skinem pritisak. Moja utakmica uvijek počinje i pred samog početka. Odmah razmišljam o sljedećem protivniku i šta će da uradi i time se nosim. Ti ne moraš da razmišljaš tako, ali ja razmišljam tako. Volim da budem spreman, to mi i skida pritisak jer znam i šta će protivnici da urade i to mi pomaže. Dobro čitam akcije, znam šta će da se desi i to mi pomaže. Sjećaš se protiv Klipersa kada sam ti rekao, Majk stani ovde, rekli su obojica uz smijeh.

Sada mu je rutina drugačija nego ranije, naglasio je Porter.

-Došao sam ovde kao treća, četvrta, peta opcija, bilo je drugačije, bio sam mlad, ništa nisam znao. Misliš da je to samo košarka, ali to je samo 20% svega. Sada mogu da kažem da je košarka najlakši dio svega. Umoriš se, promašiš... Sve je to dio svega. Kada naučiš da imaš svoju rutinu, evo ja sam u prve tri godine naučio nešto i onda učio sve više, a posle toga sam promenio ishranu, da bolje šutiram, da smršam, da se razvijem vremenom...

Porter kaže da je Jokić skroman, da voli da se zabavlja i da ne voli da bude poznat.

-Ne volim ovaj život. Mi smo samo košarkaši i dobri smo samo u onome što radimo. Ali, mediji su oko nas i plaćeni smo zbog svega toga, medija i popularnosti, ali biti poznat, neko voli, neko ne voli. Ja kada završim karijeru volio bih da me niko ne zna. Volio bih da moja djeca se sjećaju mene kao oca, ne kao košarkaša. To je moj cilj. Da nemam telefon takođe, to mi je isto cilj. Samo da budem normalan i da živim taj trenutak. Da budem normalna osoba, da pijem sa drugarima, da se igram sa djecom, da jašem konje... Ako sada izađem i bacim nešto u kantu, napraviće dramu od male stvari i tužan sam jer odem u bar ili restoran ili na utakmicu, svi vade telefon i snimaju me. To je ružno. Samo želim da živim svoj život.