"Kako je moguće da jedan centar njegovih gabarita, sa tako skromnim atletskim predispozicijama, toliko dominira na parketu", češali su se zbunjeno po glavi NBA stručnjaci.

Razlog njihove zabezeknutosti bila je (i još uvijek jeste) Jokićeva pas igra, njegove plejmejkerske sposobnosti koje su toliko nesvojstvene poziciji koju igra, kao i istančani osjećaj za asistenciju (za 10 sezona u najjačoj ligi svijeta, prosječno bilježi 7.2 asistencija).

Poslije gotovo svake utakmice Denver Nagetsa scenario je isti: društvene mreže preplavljene su snimkom Jokićeve nove “pas akrobacije”.

Iza glave, bez gledanja, o parket, u vazduhu, iza leđa, sa obje ili jednom rukom – Jokiću ništa od toga ne predstavlja problem.

Poslije prve sezone u NBA ligi, Jokić je otkrio da mu je igranje plejmejkera u mlađim kategorijama puno pomoglo u karijeri, da ga je oblikovala i naučila da kontroliše igru. I tako zapravo potvrdio tezu je plejmejker “zarobljen u tijelu centra”.

– To je pozicija gdje zaista učite da driblate loptu, kontrolišete loptu i kontrolišete igru. Tako sam naučio da komuniciram sa saigračima i da ih postavim na pravo mjesto. Mislim da je to učenje ono što je izgradilo vještine dodavanja koje imam. Kada sam učio kao plejmejker, mnogo sam dodavao. Dodavanje je bila moja glavna opcija. Sada mi to mnogo pomaže, samo dodavanje, dodavanje, dodavanje. Kada dodajete loptu, mnogo je lakše igrati – ispričao je Jokić, piše Sportal.