Stjepan Lamza, jedan od najboljih fudbalera u istoriji zagrebačkog Dinama i Jugoslavije 60-ih godina, preminuo je u srijedu u 82. godini života!
Lamza je za igrao Modre od 1960. do 1967. godine, najzaslužniji je za to što su zagrepčani osvojili Kup sajamskih gradova, dok ga oni stariji vjerovatno pamte i po tome što je bio pandan Džordžu Bestu kada je u pitanju alkohol.
Koliko je Lamza znao da bude "pod gasom" i na terenu govori i izjava Rudija Belina, njegovog nekadašnjeg saigrača iz Dinama.
- Jednom je bio toliko pijan da nije znao ni protiv koga igramo - rekao je Belin i nastavio:
- Stajali smo u tunelu, pripremali se da izađemo napolje. Ja sam pokušao da se koncentrišem na igrača kog je trebalo da čuvam kada mi je Lamza prišao i upitao ''Druže, protiv koga igramo?''
Protivnik je tog dana bio niko drugi nego Crvena zvezda i mi smo na Marakani igrali pred 100.000 ljudi. Lamza je postigao dva gola i tražio je od trenera da ga izvede na poluvremenu.
Sam Lamza se svojevremeno u jednom intervjuu za magazin ''4-4-2'' osvrnuo na Belinove riječi i prisjetio tog meča.
- Nisam siguran da li Belin i ja govorimo o istom meču, ali jesam jednom dao dva gola Zvezdi i tražio da izađem. Samo sam mislio da bi i neko drugi trebalo da igra. Zašto ja da provedem na terenu svih 90 minuta - rekao je Lamza.
Pad i povreda koja mu je okončala karijeru
Ipak, vrhunac njegovog pijanstva dogodio se 1967. godine kada je Dinamo osvojio Kup sajamskih gradova. U polufinalu su Modri izbacili Ajntraht iz Frankfurta, nakon velikog povratka. Izgubili su u Njemačkoj 3:0, a na Maksimiru dobili 4:0 poslije produžetaka.
- Svi smo dosta popili te večeri. Nisam mogao da spavam ujutru, glava mi je bila u haosu. Sišao sam do bara, nikoga nije bilo, ali sam našao flašu ruma i krenuo da pijem. Do trenutka kada su moji saigrači sišli na doručak, ja sam već popio cijelu flašu - rekao je Lamza.
Sve to se događalo u Vili Rebar koja je u tadašnje vrijeme bila poznata kao ''baza'' Modrih. Inače, tadašnje luksuzno gradsko svratište i nekadašnja vila Anta Pavelića.
Branko Zebec, tadašnji trener Dinama, poslao je jedan dio ekipe na stadion da treniraju, dok je drugi ostao na masaži. Lamza je na nagovor fizioterapeuta Karla Zagara otišao u sobu kako bi pokušao da se odmori, a Zagar je uspio da nagovori jednu od spremačica da zaključa sobu.
To je, ispostaviće se na kraju, bio veoma loš potez. Jer, Lamza nije mogao da spava. Ubrzo se probudio i shvatio je da je soba zaključana. Onako pijan, pokušao je da izađe kroz balkon i nije vidio znak da je drveni pod trošan i oštećen.
Propao je dolje i pao na terasu gdje su ljudi sjedili i razgovarali upravo o njemu i njegovoj fudbalskoj genijalnosti. Najednom, Lamza je ''doletio'' i pao na sto koji ga je donekle i amortizovao.
- Sve je bilo u krvi. Išla mu je na uši, na nos, kroz oči...Ma, bilo je strašno. Ja sam mislio da je već gotov. Uvo mu je otpalo, našli su ga poslije. Tačnije, ostalo je na stolu, a on je ležao na betonu - rekao je Zvonko Orsak, očevidac Lamzinog pada.
Doktori su uspjeli da mu spase život, ali mu je centar za ravnotežu u mozgu bio poprilično uništen. To je značilo samo jedno - više nije mogao da dribla!
Dogovoreni transfer u Standard iz Liježa, za veliki novac, mu je propao. Ni za Dinamo više nije mogao da igra. Probao je u Rijeci, NK Zagrebu, malo u Francuskoj, ali to jednostavno više nije bilo to.
Za Dinamo je odigrao preko 100 utakmica, za reprezentaciju Jugoslavije je upisao sedam nastupa. Kažu, malo za igrača njegovih kvaliteta, prenosi Telegraf.rs.