Proces za ovaj slučaj i dalje traje i tim povodom s nama je kontaktirala sestra ubijenog, Tanja Pancijević koja u svojoj bolnoj ispovijesti moli i apeluje na nadležne da se ovaj slučaj što prije okonča.

"Ovaj proces traje dosta dugo, tačnije 38 mjeseci. Dok predmet nije prebačen iz Negotina u Zaječar sudija u Negotinu prvo nije odobrio četvrto vještačenje, na narednom ročištu je odobrio vještačenje u ustanovi gdje je suprotna strana, okrivljeni zatražio. Na kraju se to četvrto vještačenje završilo, u decembru su trebali da dođu vještaci na ročištu u VJT Zaječar, nisu se pojavili. U januaru je bilo zakazano ročište gdje se ponovo vještaci nisu pojavili a na njih se čeka. Zakazano je za 6. februar gdje se sigurno opet neće pojaviti.

Bilo koja kazna mog brata neće vratiti, jer pravde na ovom svijetu nema", kaže ona.

Navodi da je psihički sve neizdrživo i kaže da je velika nepravda na djelu.

Ivan Đorđević (29) preminuo od posljedica udaraca u glavu


"Psihički je neizdrživo više. Svaki put na ročištima moram iznova da preživim sve. Sve vrijeme pokušavaju da terete mog brata da je napao okrivljenog, a okrivljeni nema nikakvu povredu. I da se ubica odbranio, samo ne znam od čega.

Mrtva usta ne govore, a oni pokušavaju da napišu nov scenario ubistva, iako su dokazi čisti. Postoji medicinska dokumentacija da je moj brat bolovao od celebralne paralize, da je imao tremor glave i oba dvije ruke. Patkastog hoda...

Empatija, sažaljenje ili kajanje nisam vidjela za svih ovih 38 mjeseci. Kod njegove porodice takođe, ponašaju se prema meni kao da sam ja osoba koja je ubila člana njihove porodice. Ja u sudnici stojim sama.

Nemam oca, majku, baku, dedu. Oni su svi kao čopor tamo. Cijela porodica. Krv sa njegovih ruku ne mogu da operu. Želim kraj ovog procesa", kaže Tanja sa bolom u glasu i nastavlja:

"A pravdu ne očekujem sa strane suda jer je on po zakonu mlađi punoljetnik i ne može maksimalnu kaznu da dobije. U sudu niko nije naveo da je moj brat lice sa hendikepom, gdje su prava takvih osoba.

Nadam se da ću živjeti onoliko dugo da vidim kako bude stupila na snagu Božija pravda, jer od nje niko ne može da pobjegne. Moj brat truli odavno, a pravde, presude nema još uvijek. Ja sam brata sahranila kad sam bila u 7. mjesecu trudnoće. Moj sin uskoro puni 3 godine, gledam ga kako raste kako je vrijeme brzo prošlo, a pravde za mog brata nema.

Moji roditelji su toliko uložili ljubav, trud, novac da moj brat prohoda. On je imao šansu da ima porodicu i živi, ubici se daju toliko šansi. A svako u životu treba da plaća za svoje greške kao što će jednog dana pred Boga platiti za grehe.

I to važi za sve nas", piše Telegraf.rs.

BONUS VIDEO: