Emotivno i iskreno opisivala je kako ova žena cijepa drva, loži vatru i pravi najlepše uštipke za svoje đake!

Mame, tate, sportisti, glumci, učitelji, nastavnici - to su očekivani odgovori kada se osnovci odlučuju za svog heroja u sastavima.

Međutim, Julijana Banković iz Gokčanice kod Kraljeva dala je neočekivan, ali sasvim iskren odgovor: ona je pisala o tetkici iz svoje škole.

- Moj heroj nije onaj ko nosi plašt i spasava svijet. Već je to jedna sasvim obična osoba, koja svakim svojim postupkom pokazuje ljubav i brigu. Njena posvećenost i dobrota ostavile su duboki trag u srcima mnogih koji su je upoznali. A svaki korak koji je napravila u školi bio je korak da se svi osjećamo bolje, sigurnije i srećnije.

Đaci - pješaci, kada u zimskim danima dolaze mokri i smrznuti, Dragica je u ulozi roditelja, ne samo tetkice, donosi nam čaj i naloži vatru.

"Njena ljubav prema školi i djeci se nije promijenila. Od početka, njen plavi mantil i opanci postali su simbol, ne samo njenog rada, već i topline koju ova škola nosi u sebi. Škola miriše na svježe uštipke, koje Dragica nikada ne odbija da pripremi, a mirisi su kao zagrljaji koji čekaju na sve koji uđu. Dragica nije samo tetkica već istinski heroj naše škole. Uvijek nasmijana jer svoje brige ostavlja kod kuće i sprema se da sasluša đačke, baš zato je moj heroj."

Ovo je sastav koji je pratio Julijanin rad na likovnom konkursu, ali vjerno prenosi misli i ostala dva učenika izdvojenog odeljenja Ušćanske škole u Gokčanici.

- Ona brine o nama, čuva nas. Dragica je i drug i kao roditelj i kao nastavnik - svjedoče učenici i dodaju:

- Volim Dragicu, pravi najbolje uštipke i volim je zato što je posebna - rekli su đaci.

U razgovoru sa čistačicom Dragicom saznali smo da je tajna ljubavi koju djeca imaju prema njoj u tome što ona voli posao koji radi.

- Posao koji ne voliš ne možeš da radiš. A kada voliš posao, da ti prija, meni je to kao druga kuća. Ja kao što radim kod moje kuće, tako radim i ovdje isto. I da okrečim i da očistim i da iscjepam drva i da naložim, sve što treba da se radi ja sam tu - objašnjava Dragica.

Ne kažu samo djeca da je Dragica od škole napravila dom.

- Ona brine o svima nama i o nastavnicima. Nikada nismo došli da nas nije pitala kako smo. Uvijek nas je ispratila kada krenemo kući, pozdravi nas. Sa zvonom nikada nije zakasnila, čistoći škole u Gokčanici može da pozavidi svaka apoteka - opisuje Jasmina Ratković, nastavnica srpskog jezika i književnosti.

Generacije koje su prije više decenija izašle iz školskih klupa sjećaju se da je u svakoj školi bila bar jedna tetkica koja je bila i više od tetke.

- Tetkice sada rade svoj posao na drugi način, odrađuju svoj posao, šta treba i to je to. Međutim, Dragica je i dalje drug i prijatelj i savjetnik i roditelj. Imala je jedna situacija, davno je to bilo, ne sjećam se godina koja je bila, napadao je veliki snijeg, mi smo došli autom do dole i zatekli smo Dragicu koja nam čisti put do škole - kaže Srđan Pušonić, nastavnik muzičke kulture.

Dragičinom požrtvovanju svjedočile su generacija učenika u posljednje tri decenije. I ono je isto i kada ih je u školi bilo više stotina i danas kada ih je samo troje, piše Informer.

BONUS VIDEO

;t=2282s